Sundance... ti plešeš ljubav... ti plešeš svoj ples

Čitala sam ispisanu priču čovjeka koji mi je vratio notu koja mi je nedostajala.

Koliko god sam prebirala sjećanja njega se nisam sjećala.

Ipak, on se sjeća mene.

Filmske uloge i trilogija misli, naučna fantastika u meni.

Voljela bih da sam sad ovo što jesam. 

Upravo tako da sam i dalje Sundance ali da se sjećam bokiranih sjećanja.

Živim u filmu film živi u meni.

O sebi rijetko govorim, slušam ljude kako govore.

Vjerujte tako se i o sebi mnoge stvari nauče.

Ne znam gdje sam bila juče obično to scenarist i režiser odluče.

Sjetim se nekad scena iz prošlog vremena, sadašnje vrijeme jedino je stvarno za mene.

Ali me uvijek vraćaju na uspomene. A nemam u rukama taj list na kojem piše sve čega se ne sjećam.

Možda nisam bila hroničar, možda sam bila pijanistkinja, kostimograf čak je moguće i daktilograf. 

Prsti tako brzo pišu po pisaćoj mašini da me ponekad vrate u jednu prostoriju punu ljudi i vidim ruke koje otkucavaju slova dok drugi razgovaraju.

Zato je hroničar vremena postao moj bedž baš poput imena.

Nosim minđuše koje sam jedno jutro pronašla  zapakovane u kutiji pred mojim vratima.

Dvije ptice spakovane pažljivo nečijim rukama. Tražila sam ima li otisaka. 

Ostalo je misterija ko ih je donio i na kartici napisao. 

Tebi Sundance sunčev si ples... da ostaneš slobodna poput ptice.

Ko god da je to napisao zna da ptice nisu uvijek slobodne.

Želio je reći da zadržim u sebi let krila pod nebom. I da ne dozvolim da me zatvore u  krletke.

Voljela bih da mogu da vidim iz prošlosti neko lice i da mi ništa ne kaže možda bi mi reklo samo pogledom. Moguće da sam  srela poznata mi lica ali nisam uspjela da ih povežem sa mnom.

Sve je razdvojeno u sjećanjima kao da se traži po ćoškovima ove sobe gdje se razgovori između mene i filma u ovoj kući vode.

Još čitam priču o čovjeku koju sam lično pisala, a ne sjećam se.

Po napisanom zanimljiv je to čovjek, nailazim na dio gdje sam pisala kako smo se upoznali.

Zamišljam slike napisanog ali u meni nema ništa od opisanog.

Prazan prostor, zamagljene scene, ima li u meni mene.

Zašto se nešto ne pokrene da mi otvori bar neka vrata da vidim sebe u ogledalu i da znam ko sam zaista i šta osjećam.

Puštam sve neće sjećanje doći preko noći niti to što se oči napinju da vide u napisanom suštinu.

Da u tim redovima budu blizu tragovima koji će pokazati je li Sundance stvaran lik ili živi film.

Biće ovo još jedna noć kad će se snovi igrati za stolom,a ja ću noć provesti negdje između sna i niti sjećanja. 

Jutro... neko zvoni na vratima kazaljke su se srele na svom redovnom proputovanju i otkucalo je 7 h i 20 minuta budna u isto vrijeme svakog jutra.

Otvaram vrata dok se još saplićem o snove iz protekle noći.

Pred vratima stoji čovjek koji me zna ali se moje sjećanje njega ne sjeća.

Jutro Sundance, bio sam u prolazu i svratio sam da ti predam još jednu stranu priče.

Na stranici nekoliko redova i nacrtane dvije ptice raširenih krila jednake minuđašama koje nosim.

Kako je sve ovo moguće pitam njega i samu sebe.

O, ali moguće je Sundance.

Vi baš volite samoglasnik O... izgovaram kroz osmijeh.

Volim, i dalje primjetiš ono što drugi ne bi.

Kako je moguće da me znate i da me podsjećate a sjetiti se ne mogu.

O, znam te kako te ne bih znao.

Mnogo puta smo razgovarali, za ove dvije godine nisi se promjenila mnogo osim primjetiću te kratke kose koja ti odlično pristaje.

Sundance Vas ne poznaje tako da ako se nešto i promjenilo kod Vas ne bih znala.

U svakom slučaju izgledate prilično zanimljivo naravno u prilog tome ide vaša pojava kao i pronicljivost koju sam primjetila još od upali svijetlo - pogasi svijetlo.

Tako Vas zovem jer ne znam Vaše ime.

Svidjelo ti se moje ime kad sam ti ga rekao.

Naći ćeš ga negdje u riznici svojih sjećanja.

Sad bih trebao krenuti vidimo se nekad negdje tamo preko puta ili ovdje.

I znaj igrani film po njihovim pravilima ne igraj.

Ta rečenica mi je odzvanjala u glavi dok sam se penjala uz stepenice na drugi sprat kuće i sve kroz hodnik koji vodi do moje sobe u kojoj pišem.

Čitam onih nekoliko redova gledam skice ptica i ozari mi svijetlost jednu stranu lica.

Kao da povuče u stranu svu onu tamu i otvori vrata mom sjećanju.

Poput kockica počeše se slagati dijelovi isprekidanih dijelova u svoje smislene cjeline.

U tih nekoliko rečenica kao da sam pronašla sve tragove za kojim sam tragala svih ovih godina.

Ko je taj čovjek koji zna šta se u meni događa.

I odjednom kao iz riječi da su sjećanja uspjela u sobu prijeći i stvoriti slike na platnu gdje zavjesa stoji sve se u jedno sjećanje spoji.

Otvoriše se svi portali što su u meni odavno zaspali.

Sjedim za stolom s ostalim prijateljima i prilazi mi čovjek nejasan mi je još lik ali ga znam.

Dobro ga znam, jer se osjećam sigurno u njegovoj blizini.

Dio po dio otkriva lice tog čovjeka. To je čovjek s notom i papirima.

Stavlja mi ruke na ramena i sad mi je sasvim jasan njegov lik nestala je sjena zaboravljenog vremena.

To je čovjek koji... čovjek koji me spasio prije nekoliko godina od ljudi koji su me povrijedili.

Gdje god bih kasnije išla bio bi pored mene. 

Sve dok me nisu iz svijeta stvarnosti oteli i u ovaj film stavili.

Ako sam u filmu kako je on uspio doći ovdje.

Koliko sam samo pitanja postavljala sebi nizala ih kao ogrlice.

Vratila su mi sjećanja ptice.

Zaspala sam na stolici... negdje oko 23h probudilo me svijetlo se pali... svijetlo se gasi.

Ustajem i odlazim pored prozora.

On stoji pored prozora s natpisom: Sundance ti plešeš ljubav, ti plešeš svoj ples.

Nasmijala sam se.

Pomislila sam u sebi i izgovorila naglas. Bio ovo film, ili stvarna scena bez promjena scenografije

ja sam Sundance Frances Blackwood.

Ujutro uzimam olovku i papire stavljam ih u torbu. 

Provučem prste kroz kosu, stavim minđuše i osjetim slobodu ptice. 

Izlazim vani, čuvari su tu... ne znam zašto, ni od koga me čuvaju.

Hroničar sam ovom vremenu. 

Nema tragova o meni sve su to segmenti sjećanja filmskom trakom spojeni.

Vidim prijatelja, pozdravim ga osmijehom on sve razumije i zna da ne igram po njihovim pravilima.

Sjećanja blijede kao fotografije kad ih čovjek negdje u sebi spakuje.

I sve mi se čini da hodam sama po mjesečini. 

A ne čini mi se osjeti koža ova svaki treptaj vremena koji sam na papire zapisala.

Uvijek sam u ritmu muzike i svog osjećaja plesala i danas ću tako... s ljubavlju plešem i pišem.

Zovem se Sundance Frances Blackwood

P.S. Zahvalna sam ti, ti znaš... D.R.

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji.

Slika je preuzeta sa sajta: Unsplash