Stanica za zalutala srca

Pronašli smo je tog septembarskog jutra kako sklupčana sjedi između dvije zgrade.

Bez imena, adrese... samo jedna djevojka ostavljena i sama.

Nismo znali o njoj ništa više možda je bila izlivena od kapi kiše. 

Možda je narator pripovjeda.

Imala je mantil na sebi i šešir na glavi. 

Skrivala je pogled kao da je bila u strahu da je ne povrijedimo.

Drhtala je od hladnoće a čini mi se i od toga da ne saznamo ko je ona.

U rukama je imala knjigu, čvrsto ju je držala kao da je nešto važno bilo u toj knjizi.

Nešto što bi nama pomoglo a njoj ne bi. Nju bi još više otkrilo više nego što je to ona željela.

Donijeli smo joj topli ogrtač i šolju čaja.

Pored nje je bio kofer.

Bila je iscrpljena, gladna i još uvijek je skrivala oči.

Kao da bi one sve odale kad bi nekog od nas pogledale.

Da dobro se sjećamo tog prvog susreta s tom djevojkom.

Od tog trenutka prošlo je ravno godinu dana. 

Porodica i ja se vraćamo u to vrijeme dok je bila dio naše porodice. 

Supruga i ja smo je doveli u naš dom. Prvih nekoliko dana je ćutala. Bili smo stranci za nju.

Ljudi koje ne zna. Jednog jutra kad smo ušli u kuhinju našli smo postavljen sto i doručak na njemu.

Ona ga je pripremila nismo ni osjetili da je ustala tiho i nečujno je sve pripremala.

Sjedili smo za stolom ona bi obično jela prije nas u jednom dijelu trpezarije.

Čitala bi priče a djeca su je pažljivo slušala.

Kad djeca nekog zavole onda znate da taj neko ima dobru dušu.

Nismo je mnogo pitali. Ljudi su nam govorili kako smo mogli pustiti stranca u svoj dom.

Ne znamo ništa o njoj ni ko je ni otkud dolazi.

Na trenutak bi se supruga i ja upitali ta pitanja, a onda bi pogledali u djevojku na čijem licu iza skrivenog pogleda vidiš nježnost.

Vidjeli bi je nekad kako plače a skriva suze što odaju da u njoj postoji toliko toga što bi se moglo reći.

Supruga je umjela prići ljudima, nekako je uspjela steći povjerenje te mlade djevojke.

Nije ni ona mnogo saznala tek neke sitne detalje koji nas nisu odveli nigdje.

Prihvatili smo njenu povučenost, a zavoljeli smo njenu dobrotu koja si vidjela.

Ona je s toliko ljubavi brinula o našoj djeci dok bi mi obavljali poslove u kući.

Prirasla nam je srcu. Htjeli smo je zaštiti iako nismo znali od čega.

Htjeli smo da osjeti da je dobrodošla i da je nećemo povrijediti niti ostaviti samu kao što ju je neko ostavio.

S vremenom je to vidjela pa je više pričala, čak smo primjetili i da se više smije.

Ono što nismo odmah vidjeli je to da je ona složila mnogo toga u našoj porodici da je unijela još više ljubavi i topline. 

Naučila nas je kako da se posvetimo jedni drugima da čujemo istinski jedni druge i  izrazimo osjećaje.

Šešir bi uvijek nosila kad bi krenuli do grada. 

Obod bi sakrio oči a kad bi se nazirale ona bi lagano pognula glavu da se ne vide.

Ispod šešira bi se vidjeli pramenovi kose. 

Izgledala je kao pisana tajna koja se ne otkriva koliko god da čitaš redove te tajne.

Nekad bi u susretu s ljudima izgledala uplašeno. S nama se osjećala sigurno i slobodno.

Vjerovala nam je. Pitanje je bilo zašto bježi od ostalih ljudi.

Sad kad pričamo o svemu vidimo da je sve imalo svoje razloge.

Dani su prolazili lagano se slivali u mjesece a ona je postala dio naše porodice i svakodnevice.

Jedno jutro kad smo ustali na stolu smo uz doručak pronašli pismo.

Znali smo da je otišla prije nego smo otvorili i pročitali pismo.

Čitali smo riječi koje je napisala i suze su nam lagano išle niz obraze.

Zavoljeli smo tu dorbu djevojku koja nam je uljepšala sve mjesece u kojim smo vidjeli koliko dobrota umije da razagli dušu čovjeku.

U pismu nam se zahvalila na podršci, što smo joj pružili dom i što smo vjerovali jednom strancu.

Kasnije smo pronašli knjigu u sobi gdje je spavala. Na noćnom ormariću stajala je toliko čuvana knjiga. Mislili smo da je zaboravila da je ponese ali nije.

Listao sam knjigu tražio neku poruku, supruga je pročitala ali nama u toj knjizi nije bilo ništa neobično.

Mjesecima nismo ništa čuli za nju. Često puta bi u našim šetnjama supruga i ja otišli do mjesta gdje smo je pronašli sve ne bi li je opet vidjeli. Ostala nam je skrivena tajna.

Jednog dana svratio sam do prodavnice i vidio sam novine. Pažnju mi je privukao novinski naslov "Stanica za zalutala srca." U njenoj knjizi je na jednoj stranici pisala upravo ova rečenica.

Listao sam knjigu iznova i onda pronašao dvije spojene stranice kod te rečenice.

Tražila je stanicu za svoje zalutalo srce.

Čitali smo dio teksta pisanog njenom rukom jer smo već znali njen rukopis.

U tami dozivaš svijetlost koju nosim nedostaje ti. 

Čuvaš mi ordenje za pobijede o kojim ljudi ne znaju.

A ti ljudi kao i ja na stanici za zalutala srca vozove čekaju.

Šaljem ti fenjere da put ti osvijetle ti već odavno ne znaš za mene.

Ponekad me uhvatiš na prepad misli mi zarobiš pa ih oslobodiš.

Ti dobro znaš da ovaj put za tebe prelazim.

Knjigu ostavljam kod dobrih ljudi znam doći ćeš po nju.

Još se moje oči od tvog pogleda skrivaju.

Ovi dobri ljudi istinu o tebi ne znaju nisam im pričala o tome.

Pružili su mi dom, smijala sam se opet. 

Smijala sam se a bila sam zaboravila kako je to kad se smiješ.

Ti znaš da te volim nikad se ne pitaj to. Još je tebe u meni ostalo.

Povrijedio si me negdje u dubinama još se borim s ranama. 

Uzmi knjigu čuvaj je za sebe ona pripada tebi. Čuvaj se... Kažem ti. 

Ti si uvijek bježao od tih riječi.

Zašto ljudi bježe kad čuju riječ... čuvaj se.

Dobro sam koliko se dobro biti može kad te boli ispod kože.

A koža osjeća, koža se sjeća septembra i hladnih dana u vrijeme ljeta kad sam otišla iz našeg stana.

Budi dobro. 

Zatvorili smo knjigu nismo dalje čitali jer bilo je previše rana koje je pisala. 

Bilo je to nešto samo njeno za njega ostavljeno.

Sad smo razumjeli zašto je tu knjigu čuvala u svojim rukama, zašto nije htjela da neko zna koliko je u slovima i riječima duša izlila sve što je boli. 

Tada smo znali zašto šeširom skriva oči jer je znala da ga je sretala dok je prolazila kroz grad. 

Uvijek je bio tu. Dugujemo jedno hvala septembru kad smo tu dobru djevojku sreli. 

Prošlo je nekoliko dana i on se pojavio pred vratima našeg doma. 

Tražio je knjigu. Onda je pitao znamo li gdje se ona nalazi.

Rekli smo da ne znamo i da smo je traži ali je nismo pronašli.

Sve i da smo znali nikad ne bi odali jer smo tu dobru dušu čuvali.

Osjećamo da je pronašla stanicu za zalutala srca i da je na sigurnom daleko od njega.

I ovaj septembar kao i taj sjeća nas na jednu odraslu djevojku s dušom djevojčice.

Još uvijek ona nosi šešir  samo što  više ne skriva pogled.

Kažu da je on traži i nosi sa sobom knjigu koju je i ona nosila.

Sretne čovjek ljude koji ti život promjene a mi se sjetimo uvijek te hrabre žene i dobrote njene koja je oplemenila naše duše.

I ta stanica nije ona za zalutala srca... već za srca koja znaju ljubav da daruju i osjećaju.

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay