Gledam mojim očima te tvoje sanjive

Noćas inje pada, a mi smo na krovu ovog nepoznatog, a dobro poznatog grada.
Gledam mojim očima te tvoje sanjive.
U zagrljaju tvome mogu da se slome, sve tuge u meni.
Govoriš mi: Kreni...
Krenula sam, onako kako umijem i znam.
Skupila sam u šake sve oblake.
Čuvam ih, pričam im priče da spavaju, ne bih da ih budim.
Jer krenuće kapi kiše po našim kabanicama.
Naći će taj jedan razašiveni šav, a mi nosimo taj kišobran.
Sakrili smo lica ispod kišobrana i kabanica.
Njihovi laseri su okrenuti prema meni. Ne diraj te nakupine izazvaće ruševine.
To su knjige složene nikad otvorene i ostaju zatvorene.
Zašto ti je toliko stalo da pročitaš te ispisane redove?
Na policama minulih dana, svaki list knjige, jedna je rana.
Ti tražiš put koji vodi preko trnja, do osmijeha na mom licu.
To trnje ožiljke ostavlja, moja daljina ti se suprostavlja.
Ne otvaraj ta vrata gdje tuge spavaju.
Ni one put do mene više ne znaju.
Kažeš mi: Ustani...
Ustala sam, na cipelama mojim teški okovi. Njih nosim.
I nema ključa,  koji može da ih otključa.
Tekle su suze niz ovo lice i često me opekle.
Zar ti one nisu sve rekle?
Uzimaš maramicu da ih obrišeš, nemoj nove da zapišeš.
Ja sam neko ko je daleko.
Toliko daleko da ne postoji tačka na ovoj planeti gdje bi se moji otisci mogli vidjeti.
Ne brini za mene.
Nisam im dozvolila da pronađu onu jednu odaju gdje sam skrila snagu.
Toliko puta bili su na tragu...
Lije kiša niz obraze, gdje noćas odlaze suze udružene sa kapima kiše?
Pitam se dok tvoja ruka sa mog lica ih briše.
Izvini, ali sam umorna u ova jutra tmurna, umorna od laži koje putuju po svemiru pa se na zemlju spuste.
U dušu ljudi odu, umjesto njih sa usana, one govore.
Od pitomih u zvijeri ih pretvore. Rđav je ovo svijet meni kažu, u to ne vjerujem.
Rekoh da sanjaru ne vrijedi govoriti, on dobro u ljudima uvijek vidi.
Ti ne vjeruješ, slomili su te toliko puta. Za druge nosiš maramicu u džepu kaputa.
Suzama ne daš da krenu, kuće od karata nemaju vrata.
Samo da glavu na tvoje rame naslonim, oči malo odmorim.
Ne želim da  spavam, jer kad me probude, znam tu neće da te bude.
Obećaj mi da ćeš biti tu, kad me u novi dan pozovu?
Ti ćutiš...
Dotakni prstima zaleđenu riječ na usnama.
Toplinom duše tvoje neka otope sve zime moje.
U tvojim mislima biće moj glas, u mojim tvoj.
Te molekule tako male njihove bi oči teško prepoznale.
 Ako ih ćutimo, oni ih ne mogu čuti.
Ovdje na krovu svjetova gdje sad stojimo ti i ja, izvan smo strahova koji su u nama.
I da skočimo ovog trena, na sigurno tlo bi stali.
Čuješ li kako vjetar grane njiše i kako noću sve postaje tiše?
Čujem taktove duše tvoje kad nam se ruke spoje i prsti isprepletu.
Gdje da se baš mi sretnemo u ovom velikom svijetu?
Vidiš li ove zgrade koje nas okružuju, sazidane od cigli, ljudskim rukama?
To su naši tuneli, ulice su lavirinti. Tražimo izlaz svaki dan, a vrtimo se u krug.
Zato odstupam iz tog začaranog kruga.
Zapetljali su nas u vremenske petlje i ponavljamo ih iz dana u dan.
I kad se rijetki sa rijetkima sretnu postajemo prepreka njihovom napretku.
Oni kroz fazne petlje uspoređuju i određuju dva signala za dvije duše koje su se srele.
Jer dvije duše mogu pronaći izlazne frekvencije.
Ako dođe do promjene frekvencije, otvaraju se prozori u drugačiji svijet, ako ne uspijemo u vremenskoj petlji smo opet. Ostani tu dok zora ne svane i probudi te tvoje oči sanjive.
Čuvam te, čuvaj me u vrtlogu vremena, u  tim tunelima i lavirintima.
Vezani smo paukovim nitima negdje u orbitama.
Neka sila nas veže, dok osjećanja od razuma bježe.
Kad pojave se longitude i novo jutro bude, sve će na staro da se vrati.
Da bila sam tu, hoćeš li znati ? Inje će padati, a ti mene ne prati.
Ne prati me jer pronaći će tebe, ako budeš tražio mene.
Nema tragova koji do mene vode, ja sam neko daleko, neko ko uvijek ode.
Gasi noć sva svijetla grada, i inje lagano pada. Stojimo nas dvoje u dušama parabole i hiperbole.
Kažeš: Šta ako se usudim ostati kraj tebe i pratiti nevidljive tragove?
Šta ako ti zaliječim svaku ranu, da ni ožiljci ne ostanu?
Šta ako ostanem uz tebe kad ti se ćuti, kad ti se plače i smije?
Hoćeš li dozvoliti da zagrljaj moj odnese sve zime?
Jesi li toliko hrabra da otvoriš ljubavi vrata, kao što si hrabra da lutaš sama?
Možeš li prestati bježati i naučiti ostati? Zašto toliko čuvaš te knjige duše tvoje?
Slušam kako izgovara riječi i razmišljam kako pobjeći.
Stani i ne kreći! Zar više nemaš ništa za reći?
Sa usana led se otapa i riječ po riječ izgovaram.
Ovo su vremenske petlje, u kojim živim i dugo već pokušavam izaći iz tog kruga.
Prvi put sam srela tebe iz nekog razloga na putevima tmine i ponora.
Toliko petlji je trebalo proći da bi smo jedni drugo mogli naći.
Svanulo je jutro, čujem kroz san tvoj glas kako me zove.
Tako su nježne te riječi izgovorne, petlje su konačno nestale.
Dvije duše su ostale i stoje, jer znaju da se vole.
U ovom vrtlogu vremena po bespućima svemira ti si pronašao mene.
U zagrljaju tvome sve se tuge lome i rasipaju poput prašine, čuvam tvoje ime.
Da ga ne znaju i ne čuju, kroz oluju i vjetrove što do duše sežu, nas neke čudne niti
 ljubavi vežu.
Autor teksta: Milena Vujinović
Nedavno mi reče prijateljica napiši priču sa sretnim krajem.
A drug Nekotako Jaovako kako uvijek sjetno pišem.
Znam da će se prijateljica nasmijati kad pročita priču.
A drug će se pitati je li to stvarno bilo kao u priči?
Hvala Vam ljudi!
Do sljedeće priče. Veliki pozdrav čitaoci!
Slika je preuzeta sa interneta.