Ovo nije ta noć, ovo nije taj svijet
Dan 155, pišem prvi put po papiru neka zapažanja još jednog 24-sata dugog dana.
Sve što zapišemo oni mogu pročitati. Postoji jedna soba gdje se čuvaju svi naši podaci i kretanja.
Ne samo ovih dana, već godinama unazad.
Ne, ne pišem dnevnik, ne živim u doba sjećanja, živim u sadašnjem trenutku.
Ista rečenica kao uvod, rečenica koju izgovaram na glas.
Ovo nije svijet koji poznajem, ne nikako, jer svijet nije isti.
Nije on isti niti jedan dan.
Pišem je jer pokušavam sebi nekako ovu rečenicu urezati u pamćenje.
Izrezali su nam misli, kao kolaž papir i na bijeli papir dodali boje koje sad nepomično stoje.
Prekrojili su naša sjećanja dodali po želji šta su htjeli.
Sve je još uvijek tu negdje nisu nam ih oduzeli.
Čini se pomalo zbrkan taj red (bolje reći nered) u našim glavama.
Nema ovdje odabranih heroja koji će spasiti svijet.
Niko rođen i predodređen da nas povede i spasi od ostalih i nas samih.
A odrastao je negdje kod nekog mentora koji ga je godinama podučavao i prepremao za ovo što sad živimo. To ovdje ne postoji. Nije to ta priča.
Oni... Nisam ih vidjela. I ne mogu vam reći da li su to ljudi ili nisu?
Zato me bolje nemojte ništa pitati, jer odgovor ne postoji.
Ako i postoji ja nisam osoba koja ga drži pod ključem u vlastitom umu.
Nisam jaka, nemojte da vas zavara moja vanjština, unutašnjost mog bića je sasvim druga priča.
Koju vam naravno neću reći, jer pripada samo meni i mom biću.
Ne, ne gledajte me tako, znam da postoji mogućnost da neko od vas pripada njima.
Nemam adresu, ili bolje reći moja adresa je u stalnom pokretu. Ja sam moja adresa.
Gdje živi moj um tamo stanujem. Nikome ne vjerujem. Prepušteni smo sami sebi.
Jedino sebi možemo vjerovati. Ostali su tu da nam postave zamke.
Noćas se nalazim u napuštenoj biblioteci. Divan je osjećaj biti među svim tim knjigama koje su napisali veliki umovi i umjetnici. Možda se u njhovim knjigama nalaze odgovori, možda je neko od njih znao da će se dogoditi ovi dani?
Negdje u tim redovima i na listovima sigurno ima skrivena poruka. A možda ni ti vizionari dok su pisali nisu mnogo, o današnjem vremenu znali? Negdje su ostale tek naznake, današanje odluke.
Danas, (ne sutra, niti prekosutra) dolazi novi red stvari. Predložen i složen.
Nekad na tim plakatima po gradu su bile razne reklame, od danas će pisati pravila.
Pravila koja su oni odredili.
Svaki dan radim različit posao.Tako uspijem ostati skrivena.
Danas sam poštar koji raznosi pisma na razne adrese.
Učim o ljudima, jer iza svakih zatvorenih vrata, kad se otvore postoji neka ljudska priča.
Nedeljom ne radim.Tada šetam ulicama i odem do biblioteke i čitam knjige.
Putujem nekim drugim svjetovima.
Poštar zvoni dvaput, po nekom pisanom pravilu, ja zvonim triput.
Govorili su još dok sam bila dijete da sam izrazito znatiželjna i da volim izmišljati mjesta koja ne postoje. U mislima sam često gradila jednu zemlju u koju ću jednog dana moći otputovati kad za to dođe vrijeme. Bježala sam iz realnosti u tu moju zemlju.
Tamo sam bila mislima, a ovdje sam bila prisutna.
Teleportovala bih se da se isključim iz svijeta koji je sve više bio stran ljudima i meni samoj.
Noć, u biblioteci je već hladno, uz pomoć baterije čitam knjigu. Ne smijem upaliti svijetlo jer bi mogli lako da lociraju gdje se nalazim. Polako me hvata san, kao udicom vuče me iz te dubine misli ka površini. On je mamac koji nas pronađe i nađemo se u toj mreži snova.
Otvaram oči i umjesto polica sa knjigama oko sebe vidim drveće. Ni na jednom drvetu nema listova.
Na mom licu osjetim opekotinu. Dotakla sam lice rukom. Na prstima mi ostao trag pepela.
Neko mi je nacrtao nekakav znak. U mojoj kosi je zapletena neka konstrukcija, vješto izrađena.
Vatrena kugla je preda mnom. Ovo nije moj svijet, ovo nije ta noć, ovo nije san, ne pitajte kako, ali jednostavno znam?!
Nastaviće se. . .
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa interneta
Sve što zapišemo oni mogu pročitati. Postoji jedna soba gdje se čuvaju svi naši podaci i kretanja.
Ne samo ovih dana, već godinama unazad.
Ne, ne pišem dnevnik, ne živim u doba sjećanja, živim u sadašnjem trenutku.
Ista rečenica kao uvod, rečenica koju izgovaram na glas.
Ovo nije svijet koji poznajem, ne nikako, jer svijet nije isti.
Nije on isti niti jedan dan.
Pišem je jer pokušavam sebi nekako ovu rečenicu urezati u pamćenje.
Izrezali su nam misli, kao kolaž papir i na bijeli papir dodali boje koje sad nepomično stoje.
Prekrojili su naša sjećanja dodali po želji šta su htjeli.
Sve je još uvijek tu negdje nisu nam ih oduzeli.
Čini se pomalo zbrkan taj red (bolje reći nered) u našim glavama.
Nema ovdje odabranih heroja koji će spasiti svijet.
Niko rođen i predodređen da nas povede i spasi od ostalih i nas samih.
A odrastao je negdje kod nekog mentora koji ga je godinama podučavao i prepremao za ovo što sad živimo. To ovdje ne postoji. Nije to ta priča.
Oni... Nisam ih vidjela. I ne mogu vam reći da li su to ljudi ili nisu?
Zato me bolje nemojte ništa pitati, jer odgovor ne postoji.
Ako i postoji ja nisam osoba koja ga drži pod ključem u vlastitom umu.
Nisam jaka, nemojte da vas zavara moja vanjština, unutašnjost mog bića je sasvim druga priča.
Koju vam naravno neću reći, jer pripada samo meni i mom biću.
Ne, ne gledajte me tako, znam da postoji mogućnost da neko od vas pripada njima.
Nemam adresu, ili bolje reći moja adresa je u stalnom pokretu. Ja sam moja adresa.
Gdje živi moj um tamo stanujem. Nikome ne vjerujem. Prepušteni smo sami sebi.
Jedino sebi možemo vjerovati. Ostali su tu da nam postave zamke.
Noćas se nalazim u napuštenoj biblioteci. Divan je osjećaj biti među svim tim knjigama koje su napisali veliki umovi i umjetnici. Možda se u njhovim knjigama nalaze odgovori, možda je neko od njih znao da će se dogoditi ovi dani?
Negdje u tim redovima i na listovima sigurno ima skrivena poruka. A možda ni ti vizionari dok su pisali nisu mnogo, o današnjem vremenu znali? Negdje su ostale tek naznake, današanje odluke.
Danas, (ne sutra, niti prekosutra) dolazi novi red stvari. Predložen i složen.
Nekad na tim plakatima po gradu su bile razne reklame, od danas će pisati pravila.
Pravila koja su oni odredili.
Svaki dan radim različit posao.Tako uspijem ostati skrivena.
Danas sam poštar koji raznosi pisma na razne adrese.
Učim o ljudima, jer iza svakih zatvorenih vrata, kad se otvore postoji neka ljudska priča.
Nedeljom ne radim.Tada šetam ulicama i odem do biblioteke i čitam knjige.
Putujem nekim drugim svjetovima.
Poštar zvoni dvaput, po nekom pisanom pravilu, ja zvonim triput.
Govorili su još dok sam bila dijete da sam izrazito znatiželjna i da volim izmišljati mjesta koja ne postoje. U mislima sam često gradila jednu zemlju u koju ću jednog dana moći otputovati kad za to dođe vrijeme. Bježala sam iz realnosti u tu moju zemlju.
Tamo sam bila mislima, a ovdje sam bila prisutna.
Teleportovala bih se da se isključim iz svijeta koji je sve više bio stran ljudima i meni samoj.
Noć, u biblioteci je već hladno, uz pomoć baterije čitam knjigu. Ne smijem upaliti svijetlo jer bi mogli lako da lociraju gdje se nalazim. Polako me hvata san, kao udicom vuče me iz te dubine misli ka površini. On je mamac koji nas pronađe i nađemo se u toj mreži snova.
Otvaram oči i umjesto polica sa knjigama oko sebe vidim drveće. Ni na jednom drvetu nema listova.
Na mom licu osjetim opekotinu. Dotakla sam lice rukom. Na prstima mi ostao trag pepela.
Neko mi je nacrtao nekakav znak. U mojoj kosi je zapletena neka konstrukcija, vješto izrađena.
Vatrena kugla je preda mnom. Ovo nije moj svijet, ovo nije ta noć, ovo nije san, ne pitajte kako, ali jednostavno znam?!
Nastaviće se. . .
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa interneta
Primjedbe
Objavi komentar