Ovo je statika, javljaju da je nestala romantika
Čuješ li, nečujno nije samo se ućutalo i vješto se krije?!
To je statika, javljaju da je nestala romantika.
Stator je statičan, rotor je u obrtaju. Ljubavi nestaju, romantike prestaju.
Obrtni momenti tih hemijskih akcija samo su reakcija.
Ali romantike nema. Da li je negdje poput odjeka tišine?
Ili je postala dio prašine na uglovima naših zidova?
Znam nije nevidljiva, samo ne želi da nama bude vidljiva.
U zagrljaju prošlog vremena zarobljena. U kapi jednoj na usnama se zaledila.
Dodirom ruke istopila. Sa čašom vode se stopila.
I dok se pitamo po čijim mislima skitamo, znamo da smo stranci u noći,
za stolom nepozvani gosti. Kupi dvije karte za bioskop, posmatraj zvijezde kroz teleskop.
Pripremi večeru uz svijeće i zapiši riječi na parčetu papira dok gitara svira.
Onda pusti neki film da teče, vani je tako fino veče.
Dok svijeća dogorijeva, romantika progovara.
Pusti muziku preko starog gramfona, priguši svijetlo, upali neku lampu.
Pronađi tebi drage ruke u mraku.Tišinu u riječi pretvori. Šapatom "Volim te" izgovori.
U zagrljaju pronađi sve one daleke i izgubljene trenutke romantike.
Danas osmijeh uživo ne putuje, već se u vidu jednog kruga preko telefona pošalje.
Virtualni svijet i tehnologija postaju iskrivljena slika stvarnosti. Iz koje smo mi realnosti?
Vidim prve mrazeve kako prekriju prozore.
Negdje se nazire ona mrva topline, jača od hladne zime u ljudima.
Šta nas drži budnima?
Hodamo, a kao da spavamo. I čekamo da nas iz te hipnoze neko dozove u ovaj stvarni svijet.
Gdje smo se izgubili, opet? I šetam baš sad kroz ovaj grad.
Pišem svaki detalj koji pomoći može da se kockice slože.
Gledam mlade i zaljubljene ljude, no pomalo izgubljene u virtualnom svijetu.
Kao, kad mačka ostane na drvetu.
Pa ne zna ni gdje bi, ni kako samo da dotakne sigurnu površinu nekako.
Sjede na klupi i poruke šalju, umjesto da jedno drugo u oči gledaju.
Nekako mi je to sve kao ozidan prostor, kao da je između njih stavljen zastor.
Pogledam na drugu stranu, ulicom dvoje mladih prolazi, on sa cvijetom dolazi.
Ona uzima cvijet, no na njenom licu ne vidim osmijeh. Nema romantike opet.
Tražim, ne odustajem, svojeglavo vjerujem.
Prilazi djevojka momku i pruža ka njemu poklon u kutiji, pretpostavih.
On poklon na klupi ostavi. Telefon u ruke i naravno piše poruke.
Njoj u očima nestaje sjaj. Čini mi se da je ovoj ljubavi kraj. Svako odlazi na svoju stranu.
Samo obrisi te ljubavi na klupi ostaju. On kutiju ni uzeo nije. Ona suze nije mogla da skrije.
Jesam li prestala pisati, jer nema šta ni zapisati?!
Ne, uporno sam stvorenje, naćiću romantiku negdje se krije njen trag u ovom vremenu.
Sjedim i povlačim linije, danas sunce grije. Možda ono zna gdje se romantika krije?
No šapnulo mi nije. Prolaze siluete, svako svoju priču plete.
Kako ne mogu da se sjete? Da u toplom zagrljaju nestaju svi strahovi.
Kako jedna mala sitnica izrađena rukama donese one iskre među vama.
Ljudi šta je to sa nama?
Kad te jutrom nečiji glas probudi i spremi doručak sa mnogo ljubavi.
A do tada kuhao nije. I vidiš kako ti šolju toplog kakaa grije da te ugrije.
Sad recite, pa zar to lijepo nije? I onda zajedno kročite kroz dan, a ljubavlju je ispunjen vaš stan.
Baš sam sanjar, koji samo što oblacima ne kroči. Ali realna slika mi otvori oči.
I na zemlji se nađem, u ovom vremenu se nekad jednostavno ne mogu da snađem.
Vrijeme ide i leti, ljubav je lijepo živjeti. Skupiti sve te male molekule u jednu kutiju gdje samo vaši trenuci stanuju.
I kad god otvorite kutiju tu, osjetite toplinu vaše priče. Meni danas ljubavi na navike liče.
Sve su to samo unaprijed programirani dani.
Planeto Zemljo, Stani!
Ovaj svijet se ne pokreće, iako se ti kao lopta na kojoj živimo oko ose okrećeš.
Stani na trenutak pa nam objasni da naš sat uveliko kasni.
Da smo zatrpali ispod površine sve romantične rime. Kažu da danas nema ni ime.
I sve ono što bi htjeli biti, uspjeli smo skriti. Draža nam je statika, nego romantika.
I da budemo dio ekipe gdje je ljubav pojam samo. Više topline, od te hladnoće, u sebi imamo.
I sve to znamo, samo ne slušamo. Ne odstupamo, već po željama drugih postupamo.
A toliko toga kroz ruke poput pijeska propuštamo. Svoja uvjerenja ne puštamo.
Da li voljeti onako odistinski znamo, ili nam je to postalo strano?
I kao volimo nekog, tek da nismo sami.
A ljudi što koračaju pored nas potpuno su nam strani?
I prikrivamo njihove mane, uvjereni da ih možemo promijeniti.
Ipak znamo da nikog ne mijenjamo. Samo uloge odigramo.
Prolazi ulicom zaljubljeni par, drugačiji od svih što su putanjom istom išli.
Pogledi su im se sreli, njima su rekli sve što su htjeli.
U tom zagrljaju sve su riječi i niti ljubavi spojene.
Onda su jedno drugom ruke pružili i ispod mjesečine zaplesali. U plavetnilu noći sitne molekule su plovile zrakom, romantika je odisala svakim korakom. A i šta bi drugo sanjari, nego u ljubav vjerovali. Još da mogu rasuti sve te čestice poput kapljica da padnu na lica naša i da postanu dio nas.
I na trenutak sve kao da je stalo. Planeto Zemljo okreći se, svijet se pokrenuo.
Jedan primjer da romantika postoji u ovoj noći i riječi na papiru mogu poći.
Vidim osmijeh dolazi na ljudska lica, blizu sam otkrića.
I zvijezde noćas ćute, mjesec se mudro smije romantika nestala nije.
I ona poput ljubavi voli da se skrije. Samo da može da nas podsjeti da se dušom osjeti.
U isprepletenim rukama, zagrljaju i pogledu, znam ovaj svijet nije okovan u ledu.
Sve dok topline i ljubavi ima u ljudima.
Ravnoteža je apsolutna, u protivnom relativna, ljudi još romantike ima!
Osjeti, poslušaj, romantiku dozovi. Bili dani stari ili novi, čovječe jednostavno voli.
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav i javite ako ste negdje vidjeli romantiku ?!
AUTOR TEKSTA: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa interneta. Video sa YouTube-a.
Inače pjesma grupe Noisetts iz filma koji gledah i koji romantično djeluje na čovjeka: Leap Year
https://www.youtube.com/watch?v=pd9kxwXneFw
To je statika, javljaju da je nestala romantika.
Stator je statičan, rotor je u obrtaju. Ljubavi nestaju, romantike prestaju.
Obrtni momenti tih hemijskih akcija samo su reakcija.
Ali romantike nema. Da li je negdje poput odjeka tišine?
Ili je postala dio prašine na uglovima naših zidova?
Znam nije nevidljiva, samo ne želi da nama bude vidljiva.
U zagrljaju prošlog vremena zarobljena. U kapi jednoj na usnama se zaledila.
Dodirom ruke istopila. Sa čašom vode se stopila.
I dok se pitamo po čijim mislima skitamo, znamo da smo stranci u noći,
za stolom nepozvani gosti. Kupi dvije karte za bioskop, posmatraj zvijezde kroz teleskop.
Pripremi večeru uz svijeće i zapiši riječi na parčetu papira dok gitara svira.
Onda pusti neki film da teče, vani je tako fino veče.
Dok svijeća dogorijeva, romantika progovara.
Pusti muziku preko starog gramfona, priguši svijetlo, upali neku lampu.
Pronađi tebi drage ruke u mraku.Tišinu u riječi pretvori. Šapatom "Volim te" izgovori.
U zagrljaju pronađi sve one daleke i izgubljene trenutke romantike.
Danas osmijeh uživo ne putuje, već se u vidu jednog kruga preko telefona pošalje.
Virtualni svijet i tehnologija postaju iskrivljena slika stvarnosti. Iz koje smo mi realnosti?
Vidim prve mrazeve kako prekriju prozore.
Negdje se nazire ona mrva topline, jača od hladne zime u ljudima.
Šta nas drži budnima?
Hodamo, a kao da spavamo. I čekamo da nas iz te hipnoze neko dozove u ovaj stvarni svijet.
Gdje smo se izgubili, opet? I šetam baš sad kroz ovaj grad.
Pišem svaki detalj koji pomoći može da se kockice slože.
Gledam mlade i zaljubljene ljude, no pomalo izgubljene u virtualnom svijetu.
Kao, kad mačka ostane na drvetu.
Pa ne zna ni gdje bi, ni kako samo da dotakne sigurnu površinu nekako.
Sjede na klupi i poruke šalju, umjesto da jedno drugo u oči gledaju.
Nekako mi je to sve kao ozidan prostor, kao da je između njih stavljen zastor.
Pogledam na drugu stranu, ulicom dvoje mladih prolazi, on sa cvijetom dolazi.
Ona uzima cvijet, no na njenom licu ne vidim osmijeh. Nema romantike opet.
Tražim, ne odustajem, svojeglavo vjerujem.
Prilazi djevojka momku i pruža ka njemu poklon u kutiji, pretpostavih.
On poklon na klupi ostavi. Telefon u ruke i naravno piše poruke.
Njoj u očima nestaje sjaj. Čini mi se da je ovoj ljubavi kraj. Svako odlazi na svoju stranu.
Samo obrisi te ljubavi na klupi ostaju. On kutiju ni uzeo nije. Ona suze nije mogla da skrije.
Jesam li prestala pisati, jer nema šta ni zapisati?!
Ne, uporno sam stvorenje, naćiću romantiku negdje se krije njen trag u ovom vremenu.
Sjedim i povlačim linije, danas sunce grije. Možda ono zna gdje se romantika krije?
No šapnulo mi nije. Prolaze siluete, svako svoju priču plete.
Kako ne mogu da se sjete? Da u toplom zagrljaju nestaju svi strahovi.
Kako jedna mala sitnica izrađena rukama donese one iskre među vama.
Ljudi šta je to sa nama?
Kad te jutrom nečiji glas probudi i spremi doručak sa mnogo ljubavi.
A do tada kuhao nije. I vidiš kako ti šolju toplog kakaa grije da te ugrije.
Sad recite, pa zar to lijepo nije? I onda zajedno kročite kroz dan, a ljubavlju je ispunjen vaš stan.
Baš sam sanjar, koji samo što oblacima ne kroči. Ali realna slika mi otvori oči.
I na zemlji se nađem, u ovom vremenu se nekad jednostavno ne mogu da snađem.
Vrijeme ide i leti, ljubav je lijepo živjeti. Skupiti sve te male molekule u jednu kutiju gdje samo vaši trenuci stanuju.
I kad god otvorite kutiju tu, osjetite toplinu vaše priče. Meni danas ljubavi na navike liče.
Sve su to samo unaprijed programirani dani.
Planeto Zemljo, Stani!
Ovaj svijet se ne pokreće, iako se ti kao lopta na kojoj živimo oko ose okrećeš.
Stani na trenutak pa nam objasni da naš sat uveliko kasni.
Da smo zatrpali ispod površine sve romantične rime. Kažu da danas nema ni ime.
I sve ono što bi htjeli biti, uspjeli smo skriti. Draža nam je statika, nego romantika.
I da budemo dio ekipe gdje je ljubav pojam samo. Više topline, od te hladnoće, u sebi imamo.
I sve to znamo, samo ne slušamo. Ne odstupamo, već po željama drugih postupamo.
A toliko toga kroz ruke poput pijeska propuštamo. Svoja uvjerenja ne puštamo.
Da li voljeti onako odistinski znamo, ili nam je to postalo strano?
I kao volimo nekog, tek da nismo sami.
A ljudi što koračaju pored nas potpuno su nam strani?
I prikrivamo njihove mane, uvjereni da ih možemo promijeniti.
Ipak znamo da nikog ne mijenjamo. Samo uloge odigramo.
Prolazi ulicom zaljubljeni par, drugačiji od svih što su putanjom istom išli.
Pogledi su im se sreli, njima su rekli sve što su htjeli.
U tom zagrljaju sve su riječi i niti ljubavi spojene.
Onda su jedno drugom ruke pružili i ispod mjesečine zaplesali. U plavetnilu noći sitne molekule su plovile zrakom, romantika je odisala svakim korakom. A i šta bi drugo sanjari, nego u ljubav vjerovali. Još da mogu rasuti sve te čestice poput kapljica da padnu na lica naša i da postanu dio nas.
I na trenutak sve kao da je stalo. Planeto Zemljo okreći se, svijet se pokrenuo.
Jedan primjer da romantika postoji u ovoj noći i riječi na papiru mogu poći.
Vidim osmijeh dolazi na ljudska lica, blizu sam otkrića.
I zvijezde noćas ćute, mjesec se mudro smije romantika nestala nije.
I ona poput ljubavi voli da se skrije. Samo da može da nas podsjeti da se dušom osjeti.
U isprepletenim rukama, zagrljaju i pogledu, znam ovaj svijet nije okovan u ledu.
Sve dok topline i ljubavi ima u ljudima.
Ravnoteža je apsolutna, u protivnom relativna, ljudi još romantike ima!
Osjeti, poslušaj, romantiku dozovi. Bili dani stari ili novi, čovječe jednostavno voli.
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav i javite ako ste negdje vidjeli romantiku ?!
AUTOR TEKSTA: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa interneta. Video sa YouTube-a.
Inače pjesma grupe Noisetts iz filma koji gledah i koji romantično djeluje na čovjeka: Leap Year
https://www.youtube.com/watch?v=pd9kxwXneFw
Primjedbe
Objavi komentar