Mi smo dva plesača

Pogledima se tražimo u potpunom mraku. Naši koraci se prepoznaju, naše ruke se dotaknu.
Jer one zagrljaj zajedno čine. I razbiju tu kuću tišine u teatru snova.
Tamo se nekad pojaviš samo da mi dojaviš da si tu.
Kroz ledene snježne odaje rukom umjetnika figure stvorene.
Samo hladna zima stvori ljepotu u njima. I trčimo kao djeca što su još u nama, koju poznajemo i uvijek im se vratimo. Koliko već dugo se pratimo? I ponavljamo sve iste scene.
Svaki put neke se promjene.
U mraku pronađemo traku svjetlosti.
U ovom zapetljanom svijetu neki ljudi se jednostavno sretnu.
A onda se sakriješ negdje u tim ledenim tunelima. I okrenem se oko sebe, tražim tebe.
Krenem pratiti u snu tragove, tvoje oči skrivene neće da se otkriju.
Čujem tvoj smijeh isti je još uvijek. I plave oči kao da su se stopile sa ledom.
I poruka na đačkoj tabli ispisana kredom. Volim te, potraži me! Stvaran sam kao ove sante leda oko tebe. Pronađi me da opet zaplešemo naš ples. Sve piše istim redosljedom. Svaka tačka, zarez i uvijek oprez. Jesi to ti napisao? Ili je neko drugi nešto dopisao? A onda vidim ta specifična slova i plava boja, kao ta dva oka tvoja. Samo ptice poput sove vide odraz plave boje.
I znam da sanjam tog trenutka, da je nešto u prošlim snovima ostalo zagonetka.
Prolazim kroz tunele i vidim nebo zvijezdama prekriveno.
Onda me probudiš i upale se svijetla pozornice vidiš moje, vidim lice tvoje.
Dvoje ljudi na svili stoje. Plešemo balet u zraku.
Dahom hladnih vjetrova na mom licu osjetim dodir ruke tvoje.
Plavo svijetlo talasne dužine, smirenost i mudrost.
Svira lagana muzika, u toj igri pokreta mi smo vrteška.
Divan je taj osjećaj slobode, kad nas osjećanja vode.
Na pozornici u visinama vještinom stvaramo priču.
Znamo da je tu publika. A ovo nije predstava. Ovdje se ljubav događa. Dugo je trajala potraga.
Nakon svih snjegova i ledenih statua. Stojimo jedno naspram drugoga.
Zaiskre suze ljudima i vidimo im osmijeh na licima.
Vrtimo se u krugove, tvoje ruke moje vode.
Zvijezde u galaksijama, kao ljudi u gradovima tu su među nama.
Nježnim šapatom, akrobatikom i elegancijom pokreta plešemo na svili do preokreta.
Jedan trenutak drame i kao da sve stane, a onda pozovemo romantiku kao dio igre u pokretu.
I kao da smo djeca iz onog vremena, sad duše umjetničke na daskama koje život znače, niti ljubavi se provlače. Mi smo prozor između dva ogledala.
Oko prima osjećaje boja? Znaš li  koja je tvoja, a koja  moja?  Mi smo svijetlo i tama  u jednoj boji.
Vodi nas muzika naših duša. Ko je sluša? Nas dvoje smo analogija, ta logička metoda.
Mi smo dva plesača ispod nebeskog svoda. U tom prividnom okretanju izmjenjuju se dan i noć.
Plešemo na tački obzorja, negdje između zenita i nadira. I kao da su zvijezde dio našeg kruga i okreću se oko nas. U balansiranju na svili poput ptica smo bili. Zatvorene granice gornjeg prostora, ko se krije iza zastora? Oslonjeni smo na zidove koji ne postoje. Ovaj planetarij u kom se nalazimo kroz teleskop osjećanja posmatramo. Sekvenca, mjesto prepoznavanja čvrsta agregatna stanja.
Led i snijeg, inje i mrazevi sve to ljubav među ljudima otopi.
Kad se ples završi trake od svile zvijezde obasjaju. Neki ljudi se sretnu i te ljubavi traju.
Kroz grad pod nebeskim svodom plešem sa tobom.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci!
Slika je preuzeta sa interneta