Ima jedna kuća za ptice, za ptice koje nisu selice
Noć, vani sve miriše na snijeg. Polako tonem u san. Odjednom oko mene je dan.
Nalazim se usred drvoreda sve je prekriveno sa mnogo inja i snijega.
Oko mene su polarna lisica, medvjed, zec i crvendać ta neobična ptica.
Oni su tu da prenesu poruku.
Polako krećem sa njima da putujem u prošlost, sadašnjost i budućnost zima...
Ima jedna kuća za ptice, za ptice koje nisu selice.
U njoj ljudi ostave mrvice i zrna hrane za one duge zimske dane.
Da ptice znaju da nisu same. Pa dolete kad snjegovi i mrazevi posjete naše krajeve.
Ugriju se na trenutak, pronađu hranu i siguran kutak.
Pada inje na drveće, na borove iglice, tu na kraju ulice.
Vidim ljude, ali oni ne vide mene niti vide moje nove prijatelje kroz san odaslane.
Jedan mladić djevojku očekuje ruke u rukavicama grije. Očima se smije.
Ona prilazi u zagrljaju njih dvoje stoje, kako je lijepo vidjeti dvoje koji se vole.
Sanjke prolaze sretna porodica u njima.
Ulični prodavači prodaju toplu čokoladu.
Ulični fenjeri u gradu, poneku pahulju otkriju. Djeca na prozoru prstima crtaju po zamagljenim staklima. Pišu na papiru želje neobičnim slovima.
Pišu želje i šalju ih putem pahulja da stignu poput pisma na njima znanu adresu.
Dolazi zima, a ona nešto u sebi ima.
Ono nešto divno poput džempera što su drage ruke isplele.
Da me ugrije, kad hladno je. Ima zima pod prstima neku svoju čar i poruku.
Nalazim se usred drvoreda sve je prekriveno sa mnogo inja i snijega.
Oko mene su polarna lisica, medvjed, zec i crvendać ta neobična ptica.
Oni su tu da prenesu poruku.
Polako krećem sa njima da putujem u prošlost, sadašnjost i budućnost zima...
Ima jedna kuća za ptice, za ptice koje nisu selice.
U njoj ljudi ostave mrvice i zrna hrane za one duge zimske dane.
Da ptice znaju da nisu same. Pa dolete kad snjegovi i mrazevi posjete naše krajeve.
Ugriju se na trenutak, pronađu hranu i siguran kutak.
Pada inje na drveće, na borove iglice, tu na kraju ulice.
Vidim ljude, ali oni ne vide mene niti vide moje nove prijatelje kroz san odaslane.
Jedan mladić djevojku očekuje ruke u rukavicama grije. Očima se smije.
Ona prilazi u zagrljaju njih dvoje stoje, kako je lijepo vidjeti dvoje koji se vole.
Sanjke prolaze sretna porodica u njima.
Ulični prodavači prodaju toplu čokoladu.
Ulični fenjeri u gradu, poneku pahulju otkriju. Djeca na prozoru prstima crtaju po zamagljenim staklima. Pišu na papiru želje neobičnim slovima.
Pišu želje i šalju ih putem pahulja da stignu poput pisma na njima znanu adresu.
Dolazi zima, a ona nešto u sebi ima.
Ono nešto divno poput džempera što su drage ruke isplele.
Da me ugrije, kad hladno je. Ima zima pod prstima neku svoju čar i poruku.
Ima u ljudima neka želja ka čudima, pa pomažu jedni drugima.
A ja? Sanjar od davnina tražim u svima djelić jedan da spojim cjelinu, da u srcima odagnam zimu.
Da svi osjete toplinu, da riječi zamjene tišinu.
U mom starom đubretarcu što godine broji jedna slika stoji.
Naslikala sam je davno i uklopila u ovu zimsku noć.
Stopila se sa injem i pahuljama koje sa neba zima rasipa.
I neobične su to slagalice, udružene da snijeg stvore. Svaka jedinstvena i ima poseban oblik, a opet nisu potpuno simetrične, gotovo da su ljudima slične.
Kad prođu kroz olujne oblake, imaju najljepše oblike.
Jedna na mom šalu zalutala i poput bedža stoji sve isprepletene niti tkanine broji.
Na klizalištu izvode piruete, divno je ostati u duši dijete.
Vidim u kućici kako ptice jedu mrvice i ona sitna zrna hrane i onda me na jedan trenutak doziva sjećanje. . .
Ulazim u prodavnicu i ugledam pticu. Maleni crvendać se izgubio i leti po cijeloj prodavnici.
Prilazi meni i sleti na voće, kao da mi nešto reći hoće.
Gleda par trenutaka prema meni i odleti.
Krenuh za njim sve sa korpom u rukama i rekoh prodavačici: "Imate malog crvendaća unutar prodavnice."
Na to mi ona odgovori: "Znam, cijelo jutro traži izlaz, a on ide tamo gdje je toplo."
I opet on leti, a meni osmijeh na licu. Pomislim odista je neobično vidjeti tu malu pticu, slobodu traži. Vjerujem da je pronašao izlaz ili da mu je neko pomogao da izađe na slobodu?! Došao je da nam prenese poruku i da ne zaboravimo ponekad posjetiti nepoznate staze kojim ljudi rijetko prolaze.
Zaista je tako bilo nije mi se snilo.
A mene uvijek pronađu te neke sitnice i stvore cijelu priču koja se samo riječima opisati može, a u tim trenucima vremena fotografije ne mogu da se slože.
I onda u misli zapišem sve te sitne čestice i spojim u priče koje na naučnu fantastiku ponekad liče.
Prije nekoliko dana olujni vjetar je posjetio grad gdje obitavam.
Kažem ja prijateljici meni trebaju tegovi da me ovaj vjetar ne bi odnio pa da sa pticama letim nebu pod oblake. Pomislih u sebi zato ću staviti nešto na cipele da imam sigurne korake.
Ako vidiš da nešto poput balona među oblacima i nebom leti to sam ja.
Iako volim ptice, ptica nisam i ne mogu da letim. I sad se nasmijem, kad se tog dana sjetim.
A volim kad vjetar donese poruke i najavi snjegove.
Volim kad pogledam na prozor u rano jutro, a vani padaju pahulje.
Mali đaci ulicom prolaze i prave grudve snijega, dok ulični fenjeri pokazuju put.
Onda obučem toplu jaknu sa kapuljačom poput one koju Eskimi imaju i idem vani, dok škripi snijeg pod nogama. A kapuljača je toliko velika da izgledam kao čovjek sa Antartika.
Balanisram kao da se nalazim nasred užeta i odista izgledam kao akrobata.
Vidim osmijehe na ljudskim licima, vidim kako ptice nađoše topli dom.
Vodena para, heksagonalni kristali i zvijezdice pomiješane sa kristalima leda stvorili snijeg.
A u tim kristalima između pojedinih prostora ima zraka pa snijeg donosi toplinu, znam da to doba u ljudskim srcima odagna zimu.
Svake zime već godinama dolete ptice pred moja vrata i slete na prozore. Ostavim im mrvice hljeba.
Ti mali vrapci i sjenice postanu dio svakodnevice.
Ujutro i po danu sve na prozor stanu i pričaju priče iz davnina. Zaista zima u sebi nešto posebno ima.
Među njima svima i jedan mali crvendać uvijek sam dođe i rijetko kad prozoru priđe.
I onaj iz prodavnice na njega me podsjeti. Vjerujem da sad negdje slobodno nebom leti.
U prolazima između jave i snova sanjah polarnu lisicu, medvjeda, zeca i crvendaća tu neobičnu pticu. Probudih se iz sna pogledah kroz prozor i vidjeh kako snijeg pada po krovovima mog grada.
Oni su doputovali iz prošlih zima u ovo vrijeme da na ljepotu snjegova podsjete vas i mene.
Oni lagano tonu u san, mene budi novi dan. Oni odlaze domu svome, a snijeg pada po prozoru mome.
I shvatih da su ta bića vodila mene do važnog otkrića. Rekli su mi da u svima nama ima nježnosti poput one koju zec ima, jer on označava zoru, novi početak i vodi nas u zemlju čuda kakvu zima posjeduje u sebi. Medvjed je simbol zaštite, mudrosti i izdržljivosti.
Lisica nas uči da budemo tihi, mirni i strpljivi. Crvendać je simbol radosti, mira i sreće.
Sve te poruke Vam šaljem putem ptica neka do vas dolete.
Neka Vas uvijek na ljepotu života podsjete.
Po zimi i u cijeloj godini, volite i budite voljeni.
Nekom pomozite, dobro djelo učinte da svijet ostane u boji, nek koračaju ovom divnom planetom koraci vaši, ostanite svoji!
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci!
Slika je preuzeta sa interneta.
A ja? Sanjar od davnina tražim u svima djelić jedan da spojim cjelinu, da u srcima odagnam zimu.
Da svi osjete toplinu, da riječi zamjene tišinu.
U mom starom đubretarcu što godine broji jedna slika stoji.
Naslikala sam je davno i uklopila u ovu zimsku noć.
Stopila se sa injem i pahuljama koje sa neba zima rasipa.
I neobične su to slagalice, udružene da snijeg stvore. Svaka jedinstvena i ima poseban oblik, a opet nisu potpuno simetrične, gotovo da su ljudima slične.
Kad prođu kroz olujne oblake, imaju najljepše oblike.
Jedna na mom šalu zalutala i poput bedža stoji sve isprepletene niti tkanine broji.
Na klizalištu izvode piruete, divno je ostati u duši dijete.
Vidim u kućici kako ptice jedu mrvice i ona sitna zrna hrane i onda me na jedan trenutak doziva sjećanje. . .
Ulazim u prodavnicu i ugledam pticu. Maleni crvendać se izgubio i leti po cijeloj prodavnici.
Prilazi meni i sleti na voće, kao da mi nešto reći hoće.
Gleda par trenutaka prema meni i odleti.
Krenuh za njim sve sa korpom u rukama i rekoh prodavačici: "Imate malog crvendaća unutar prodavnice."
Na to mi ona odgovori: "Znam, cijelo jutro traži izlaz, a on ide tamo gdje je toplo."
I opet on leti, a meni osmijeh na licu. Pomislim odista je neobično vidjeti tu malu pticu, slobodu traži. Vjerujem da je pronašao izlaz ili da mu je neko pomogao da izađe na slobodu?! Došao je da nam prenese poruku i da ne zaboravimo ponekad posjetiti nepoznate staze kojim ljudi rijetko prolaze.
Zaista je tako bilo nije mi se snilo.
A mene uvijek pronađu te neke sitnice i stvore cijelu priču koja se samo riječima opisati može, a u tim trenucima vremena fotografije ne mogu da se slože.
I onda u misli zapišem sve te sitne čestice i spojim u priče koje na naučnu fantastiku ponekad liče.
Prije nekoliko dana olujni vjetar je posjetio grad gdje obitavam.
Kažem ja prijateljici meni trebaju tegovi da me ovaj vjetar ne bi odnio pa da sa pticama letim nebu pod oblake. Pomislih u sebi zato ću staviti nešto na cipele da imam sigurne korake.
Ako vidiš da nešto poput balona među oblacima i nebom leti to sam ja.
Iako volim ptice, ptica nisam i ne mogu da letim. I sad se nasmijem, kad se tog dana sjetim.
A volim kad vjetar donese poruke i najavi snjegove.
Volim kad pogledam na prozor u rano jutro, a vani padaju pahulje.
Mali đaci ulicom prolaze i prave grudve snijega, dok ulični fenjeri pokazuju put.
Onda obučem toplu jaknu sa kapuljačom poput one koju Eskimi imaju i idem vani, dok škripi snijeg pod nogama. A kapuljača je toliko velika da izgledam kao čovjek sa Antartika.
Balanisram kao da se nalazim nasred užeta i odista izgledam kao akrobata.
Vidim osmijehe na ljudskim licima, vidim kako ptice nađoše topli dom.
Vodena para, heksagonalni kristali i zvijezdice pomiješane sa kristalima leda stvorili snijeg.
A u tim kristalima između pojedinih prostora ima zraka pa snijeg donosi toplinu, znam da to doba u ljudskim srcima odagna zimu.
Svake zime već godinama dolete ptice pred moja vrata i slete na prozore. Ostavim im mrvice hljeba.
Ti mali vrapci i sjenice postanu dio svakodnevice.
Ujutro i po danu sve na prozor stanu i pričaju priče iz davnina. Zaista zima u sebi nešto posebno ima.
Među njima svima i jedan mali crvendać uvijek sam dođe i rijetko kad prozoru priđe.
I onaj iz prodavnice na njega me podsjeti. Vjerujem da sad negdje slobodno nebom leti.
U prolazima između jave i snova sanjah polarnu lisicu, medvjeda, zeca i crvendaća tu neobičnu pticu. Probudih se iz sna pogledah kroz prozor i vidjeh kako snijeg pada po krovovima mog grada.
Oni su doputovali iz prošlih zima u ovo vrijeme da na ljepotu snjegova podsjete vas i mene.
Oni lagano tonu u san, mene budi novi dan. Oni odlaze domu svome, a snijeg pada po prozoru mome.
I shvatih da su ta bića vodila mene do važnog otkrića. Rekli su mi da u svima nama ima nježnosti poput one koju zec ima, jer on označava zoru, novi početak i vodi nas u zemlju čuda kakvu zima posjeduje u sebi. Medvjed je simbol zaštite, mudrosti i izdržljivosti.
Lisica nas uči da budemo tihi, mirni i strpljivi. Crvendać je simbol radosti, mira i sreće.
Sve te poruke Vam šaljem putem ptica neka do vas dolete.
Neka Vas uvijek na ljepotu života podsjete.
Po zimi i u cijeloj godini, volite i budite voljeni.
Nekom pomozite, dobro djelo učinte da svijet ostane u boji, nek koračaju ovom divnom planetom koraci vaši, ostanite svoji!
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci!
Slika je preuzeta sa interneta.
Primjedbe
Objavi komentar