Ovi snovi su budni
Dan 158... Nebeski svod se promijenio, drugačiji je. Ja sam drugačija.
Noćas nisam sanjala, a spavala sam. Ovi snovi su doputovali u budno stanje.
Ponekad pamtim podatke iz nekih prošlih godina, a ne mogu se sjetiti onih koje zatrpam prašinom sjećanja. Njih ne pamtim, jer tako osjetim, kad mi zatreba neki od njih, onda se podsjetim.
Tamo negdje u mislima stanuju sve te kartice i otvore se baš poput cvijeta kad otvori latice.
Danas radim ono što volim. Danas sam skupljač snova. To nije zanimanje rekoše, ali ga volim.
Mogu snovi da se skupe, skriveni su, ali ih otkriju ruke.
U mom ormaru koji je pretrpan kostimima, ja sam čovjek pantomima.
Da se na početak vratim, danas osjećaje moje duše pratim. Ponekad navratim u te odaje skrivene.
Znam ih, znaju i one mene. Nisu navikle na promjene. Uvijek očekuju više od mene.
Da iščupam korijenje što mi je ruke vezalo, onda znam u meni bi sve plesalo.
Izlazim iz biblioteke i plešem umjesto da hodam. Čudna sam im znam, ali se ne zaustavljam.
Ovaj svijet nije isti i ko zna hoće li biti opet? Skupljam snove i prosipam ih kao prašinu, čekam da smijeh odjekuje i zamijeni tišinu. Ulazim u galeriju i posmatram izložbu slika.
Krajičkom oka vidim kako me ljudi čudno gledaju. Čitam im misli, a oni to ne znaju.
Meni su zanimljive te njihove mreže riječi u koje se upletu i često se o iste sapletu.
Idem u krug i gledam poteze akvarela i grafike, ne ovo nije još jedna priča naučne fantastike.
Hladan je zrak, već odavno je mrak i kiša počinje. Izlazim iz galerije, gdje me niko od njih vidio nije.
Oni vide sve, nekako se moj um sakrije. Od kišobran udaraju kapi i još da počnu pahulje, gdje da se sakrijem, da moju adresu ne otkrijem? A kako sam spetljana, meni je ova igra zapetljana.
No uspijem uvijek izlaz naći i u ovim paralelama se snaći. Trudim se ostati što manje izdvojena iz mase, a ne stapam se u tu cjelinu. Oni su navikli na buku, ja na tišinu.
Postaješ sumnjiv ako hodaš brže, i uvijek trebaš biti budan.
Ako te san pozove na sastanak, to znači da ti je u pitanju opstanak.
Ne borim se da opstanem, već da svoja ostanem.
Iako ne rezonuju moje misli sa njihovim pravilima, ne odustajem.
Ovo je stvarni svijet, svijet koji ne zna za moju bubu u ogledalu. Ta buba je jedino realno u ovoj igri koju su nam postavili. Pozdravi uvijek moj odraz u ogledalu. Ona mi drži budnim um, jer ako se uspavam pročitaju sve misli i snove. Nasmijem se i kažem: Bubo, još jedan dan je zapisan na ovim papirima koje vatra može u pepeo pretvoriti, zato sve dane trebam negdje unutar mog uma zatvoriti.
Čudno je kako je sve na svom mjestu, a dobro znam da nije. Ostali ljudi žive po ustaljenim navikama i slažu se sa njihovim odlukama. I sad se pitam: Kako to da od svih ljudi baš ja skitam poput nekog izgubljenog stvorenja koje traži mrvice da mu pokažu put do kuće? Sklonili su oni sve te mrvice da bi posmatrali koliko je mudrosti u nama i treba da nađem izlaz sama. Ulazim u uzane hodnike koji nigdje ne vode. Tako piše na mapi koju sam kupila od uličnoga prodavača. Na poleđini nešto piše.
Tinta se razlila pa su se slova pomiješala i riječi ispreplele. Brzo vežem podatke i vizuelni prikaz.
Negdje u bezizlazu postoji izlaz. Bez panike i misli koje blokiraju. Statisti oko mene su iz neke druge scene. Pokušavaju me zbuniti da odustanem.Oni ne žele da idem dalje.
Znaju ako nađem prolaz da će možda biti otkriveni. Lako je iz sjene gledati mene.
Ostati skriven u mraku. Izađite na svijetlost iz vaše tmine i recite svoje ime. Pravila su ispisana i zamijenila su sve one reklame i slike svijeta koje smo znali. Sad su samo njegovi dijelovi ostali.
A svijet i dalje stoji i postoji. Dodaju mu po neku boju, znam da sad u rukama drže sliku moju.
I pretražuju sve podatke o meni. Ja sam vidljiva, oni su u sjeni. Jedna sam od onih koji idu ka promjeni, promjeni koju oni ne žele. A ne znaju koliko nisu u pravu, jer sam ja samo obično biće.
Postoje drugi koji vode neke pobune, ja sam samo dio zabune. Neko ko ne želi da dijeli ničije stavove, jer imam svoje. Za mene podijele ne postoje.
Volim vidjeti kad noći pozovu na sastanak svitanja. Ne postavljam nikome pitanja, osim sebi.
I da im kažem ko sam razumjeli ne bi. Osjetim svaki treptaj u očima, iako ne spavam noćima.
Kažem sebi ostajem svoja, jer vjerujem da se sve nekako složiti može.
Bubo još si tu na ogledalu? Tako znam da sam stvarni prikaz realnog pogleda u ogledalu gdje se moj lik ogleda. Nisu me promijenili, jer ne znaju ko sam ni da moja adresa sam lično. Biće sam obično, za njih atipično. Vidim ono drveće, raste lišće iz njega, a rekli su da neće. Nisam vjerovala u njihove perspektive jer u mom umu oni ne žive. Ostajem svoja i mijenjam zanimanja iznova.
Kad čovjek pantomima od njih veće zamke ima. U mom ormaru nisu maske niti kostimi, hodam bosa po ovoj zimi. Oni ne vide cipele moje jer pred njima samo njihove slike stoje. Slike koje oni žele vidjeti. Ja sam neko ko im se neće svidjeti. Jer im u lice sve mogu reći i ostaću neću pobjeći.
Samo što pred njima neće stajati moje lik lično, već projekcija njihovih utisaka. Oni će govoriti aluziju, a vidjeće iluziju. No, ne znaju da im misli čitam, tišinom ću reći, a ništa neću da ih pitam! I znam da će trebati vrijeme da se svijet opet posloži, nastavljam da lutam sa tragovima na koži.
Tim ispisanim znakovima od pepela, na licu mom.
Ne zapisujem dane jer u teku sjećanja više ni riječ ne stane. Sad ih očima gledam i pamtim, u umu ih skrivam. Ja budna snivam. Budna snivam ove snove još niko ne zna kako se zovem.
I ne vide lice moje iako pored mene prolaze i stoje.
Buba na ogledalu kad poželi da odleti, tada ćemo svijet kao nekada vidjeti.
Ovo je treći dio priče:Ovo nije ta noć, ovo nije taj svijet
Podnaslov: Ovi snovi su budni
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa interneta
Noćas nisam sanjala, a spavala sam. Ovi snovi su doputovali u budno stanje.
Ponekad pamtim podatke iz nekih prošlih godina, a ne mogu se sjetiti onih koje zatrpam prašinom sjećanja. Njih ne pamtim, jer tako osjetim, kad mi zatreba neki od njih, onda se podsjetim.
Tamo negdje u mislima stanuju sve te kartice i otvore se baš poput cvijeta kad otvori latice.
Danas radim ono što volim. Danas sam skupljač snova. To nije zanimanje rekoše, ali ga volim.
Mogu snovi da se skupe, skriveni su, ali ih otkriju ruke.
U mom ormaru koji je pretrpan kostimima, ja sam čovjek pantomima.
Da se na početak vratim, danas osjećaje moje duše pratim. Ponekad navratim u te odaje skrivene.
Znam ih, znaju i one mene. Nisu navikle na promjene. Uvijek očekuju više od mene.
Da iščupam korijenje što mi je ruke vezalo, onda znam u meni bi sve plesalo.
Izlazim iz biblioteke i plešem umjesto da hodam. Čudna sam im znam, ali se ne zaustavljam.
Ovaj svijet nije isti i ko zna hoće li biti opet? Skupljam snove i prosipam ih kao prašinu, čekam da smijeh odjekuje i zamijeni tišinu. Ulazim u galeriju i posmatram izložbu slika.
Krajičkom oka vidim kako me ljudi čudno gledaju. Čitam im misli, a oni to ne znaju.
Meni su zanimljive te njihove mreže riječi u koje se upletu i često se o iste sapletu.
Idem u krug i gledam poteze akvarela i grafike, ne ovo nije još jedna priča naučne fantastike.
Hladan je zrak, već odavno je mrak i kiša počinje. Izlazim iz galerije, gdje me niko od njih vidio nije.
Oni vide sve, nekako se moj um sakrije. Od kišobran udaraju kapi i još da počnu pahulje, gdje da se sakrijem, da moju adresu ne otkrijem? A kako sam spetljana, meni je ova igra zapetljana.
No uspijem uvijek izlaz naći i u ovim paralelama se snaći. Trudim se ostati što manje izdvojena iz mase, a ne stapam se u tu cjelinu. Oni su navikli na buku, ja na tišinu.
Postaješ sumnjiv ako hodaš brže, i uvijek trebaš biti budan.
Ako te san pozove na sastanak, to znači da ti je u pitanju opstanak.
Ne borim se da opstanem, već da svoja ostanem.
Iako ne rezonuju moje misli sa njihovim pravilima, ne odustajem.
Ovo je stvarni svijet, svijet koji ne zna za moju bubu u ogledalu. Ta buba je jedino realno u ovoj igri koju su nam postavili. Pozdravi uvijek moj odraz u ogledalu. Ona mi drži budnim um, jer ako se uspavam pročitaju sve misli i snove. Nasmijem se i kažem: Bubo, još jedan dan je zapisan na ovim papirima koje vatra može u pepeo pretvoriti, zato sve dane trebam negdje unutar mog uma zatvoriti.
Čudno je kako je sve na svom mjestu, a dobro znam da nije. Ostali ljudi žive po ustaljenim navikama i slažu se sa njihovim odlukama. I sad se pitam: Kako to da od svih ljudi baš ja skitam poput nekog izgubljenog stvorenja koje traži mrvice da mu pokažu put do kuće? Sklonili su oni sve te mrvice da bi posmatrali koliko je mudrosti u nama i treba da nađem izlaz sama. Ulazim u uzane hodnike koji nigdje ne vode. Tako piše na mapi koju sam kupila od uličnoga prodavača. Na poleđini nešto piše.
Tinta se razlila pa su se slova pomiješala i riječi ispreplele. Brzo vežem podatke i vizuelni prikaz.
Negdje u bezizlazu postoji izlaz. Bez panike i misli koje blokiraju. Statisti oko mene su iz neke druge scene. Pokušavaju me zbuniti da odustanem.Oni ne žele da idem dalje.
Znaju ako nađem prolaz da će možda biti otkriveni. Lako je iz sjene gledati mene.
Ostati skriven u mraku. Izađite na svijetlost iz vaše tmine i recite svoje ime. Pravila su ispisana i zamijenila su sve one reklame i slike svijeta koje smo znali. Sad su samo njegovi dijelovi ostali.
A svijet i dalje stoji i postoji. Dodaju mu po neku boju, znam da sad u rukama drže sliku moju.
I pretražuju sve podatke o meni. Ja sam vidljiva, oni su u sjeni. Jedna sam od onih koji idu ka promjeni, promjeni koju oni ne žele. A ne znaju koliko nisu u pravu, jer sam ja samo obično biće.
Postoje drugi koji vode neke pobune, ja sam samo dio zabune. Neko ko ne želi da dijeli ničije stavove, jer imam svoje. Za mene podijele ne postoje.
Volim vidjeti kad noći pozovu na sastanak svitanja. Ne postavljam nikome pitanja, osim sebi.
I da im kažem ko sam razumjeli ne bi. Osjetim svaki treptaj u očima, iako ne spavam noćima.
Kažem sebi ostajem svoja, jer vjerujem da se sve nekako složiti može.
Bubo još si tu na ogledalu? Tako znam da sam stvarni prikaz realnog pogleda u ogledalu gdje se moj lik ogleda. Nisu me promijenili, jer ne znaju ko sam ni da moja adresa sam lično. Biće sam obično, za njih atipično. Vidim ono drveće, raste lišće iz njega, a rekli su da neće. Nisam vjerovala u njihove perspektive jer u mom umu oni ne žive. Ostajem svoja i mijenjam zanimanja iznova.
Kad čovjek pantomima od njih veće zamke ima. U mom ormaru nisu maske niti kostimi, hodam bosa po ovoj zimi. Oni ne vide cipele moje jer pred njima samo njihove slike stoje. Slike koje oni žele vidjeti. Ja sam neko ko im se neće svidjeti. Jer im u lice sve mogu reći i ostaću neću pobjeći.
Samo što pred njima neće stajati moje lik lično, već projekcija njihovih utisaka. Oni će govoriti aluziju, a vidjeće iluziju. No, ne znaju da im misli čitam, tišinom ću reći, a ništa neću da ih pitam! I znam da će trebati vrijeme da se svijet opet posloži, nastavljam da lutam sa tragovima na koži.
Tim ispisanim znakovima od pepela, na licu mom.
Ne zapisujem dane jer u teku sjećanja više ni riječ ne stane. Sad ih očima gledam i pamtim, u umu ih skrivam. Ja budna snivam. Budna snivam ove snove još niko ne zna kako se zovem.
I ne vide lice moje iako pored mene prolaze i stoje.
Buba na ogledalu kad poželi da odleti, tada ćemo svijet kao nekada vidjeti.
Ovo je treći dio priče:Ovo nije ta noć, ovo nije taj svijet
Podnaslov: Ovi snovi su budni
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa interneta
Primjedbe
Objavi komentar