Ljubav će naći put do tebe
Postojale su po legendi iz moje mašte brojne male zajednice u kojim su živjeli ljudi, koji su još kao djeca dolazili u to područje. Obitavali su u blizini rijeka.
Rijeka je donosila sklad umu i mislima učenika.
Kad god bi u zajednicu stiglo dijete oni bi uzeli kamen iz vode i dali ga staratelju u čijem domu su odrastali. Onda kad bi došlo vrijeme da izađu iz zajednice u svijet taj kamen bi vratili u vodu.
To je bio znak da su odrasli u ljude koji su slobodni poput toka rijeke, a na neki način ostaju duhovno dio zajednice. Jer kad god osjete potrebu mislima se mogu teleportirati i razgovarati sa mudracima. Od ranih godina su ih učili da žive u skladu sa svijetom oko sebe.
A pritom nisu ni vidjeli svijet izvan njihovog svijeta.
Imali su priliku da ga upoznaju tek onda kad to odluči savjet mudraca.
Svako dijete je imalo svog mentora i određenu oblast koju je učilo.
Među njima su bili dječak i djevojčica koji su doputovali u selo jednog hladnog jutra.
Inje je bilo po drveću, daleko je bilo vrijeme proljeću.
Pronašao ih je jedan od radnika u korpama od pruća.
Bez pisma i bez imena bili su djeca ostavljena, da bi bila nađena.
Po odluci mudraca djeca su bila smještena u kući tog istog radnika.
Ti si ih pronašao s' razlogom, te ćeš se starati o njima.
Na prvi pogled bila su to sasvim obična djeca. S' vremenom su njihovi talenti bili oblikovani.
Kako su godine prolazile i djeca odrastoše u mlade ljude, odlučili su ih poslati u svijet o kom su toliko učili. U tom području gdje su živjeli govorio se jezik Aravakan.
Ali su naučili i jezik svijeta kom se vraćaju.
Djevojčica ( sad već mlada djevojka) dobila je ime kao znak njenog izuzetnog talenta da brzo uči jezike. Svi su je zvali Nanti. Imala je veliku moć zapažanja.
Dječak ( sad već mladić) je dobio ime Varon jer je volio čitati knjige i učio je mnoge vještine na taj način usklađujući um i tijelo. Njih dvoje su uvijek bili jedno uz drugo.
Baš kao i onda kad su ih pronašli ostavljene na mjestu gdje se spajaju dvije rijeke.
Poslani su u svijet gdje je vladao različit način života od onog u kom su živjeli.
Bili su okruženi prirodom, tokom rijeke i skladom. Odlazili su u drugačiju stvarnost.
Kad djeco dođete u veliki grad vidjećete ljude. Prvi ljudi koje sretnete su poput prve misli koja vam prođe kroz glavu. Obično je to prava misao i po njoj se vodimo, ona je poput šaptača u teatru.
Ti ljudi će vam mnogo tog reći, oni će učiti od vas, vi ćete učiti od njih.
Ovdje ste naučili živjeti u miru duha, tamo vas očekuje nemir. Ukoliko savladate sve prepreke imate pravo odlučiti gdje ostajete živjeti. Jer ste vas dvoje kao djeca došli upravo iz velikog grada.
Vraćate se vašim ljudima, a gdje pripadate sami ćete znati.
Zapamtite odgovori se ukažu kad se dvije slike izjednače.
Nanti i Varon su krenuli pješke kroz snijegom zavejane staze. Bili su to dugi dani i još duže noći. Spavali su pod šatorom i štedili hranu. Naime trebali su svojim stopama prijeći sav put.
Putem su meditirali i osluškivali svaki šum prirode. Upijali su te ljepote i gledali njeno buđenje. Gledajući kako se priroda budi, oni su bili bliži svom duhu. Kad su se našli pred ulazom u grad vidjeli su ljude koji izgledaju kao da se nalaze u košnici pčela. Užurbani ritam pokreta, zamišljeni pogledi koji putuju zaleđenim morem i traže ledolomce da taj led otope.
Nanti je vidjela čovjeka koji sjedi na klupi i prišla mu.
"Zašto ste sami?"
"Nemam sreće u životu, sve što dotaknem pretvorim u papire koji sagore u vatri želje i postanu pepeo."
"Dobri čovječe gledajući tvoje lice dok si mi sve ovo pričao primijetih ljubav u tvojim očima."
"Ljubav? " Eh to sam davno zaboravio, za mene su to zatvorena vrata.
Zarđala i mahovinom sjećanja obrasla."
" Uzmi ovu kutiju i reci njoj sve što si i meni rekao. Čućeš eho riječi, koje nosi trenutak prošlosti."
Sad si ovdje i bićeš negdje drugo kad kreneš nakon našeg razgovora. I pogledaj, samo pogledaj ljepotu oko tebe. Vijdećeš sjetu, tugu, sreću, zaljubljene i one koji vole.
Tu ne traži sebe, sebe pronađi unutar tvoje duše, koja svira divnu melodiju.
Pronađi tvoju duhovnu lijanu i popni se na stablo sa kojeg ćeš vidjeti ljubav u tebi i onda će ona naći put do tebe.
Nanti se pozdravi sa njim i nastavi dalje.
Veron ugleda djevojku kako pleše ulicom sama, ali s osmijehom na licu.
"Djevojko, primijetih da plešete sami."
" Jeste li za ples?"
" Ne plešem sama, plešem sa vjetrom, samo što ti to ne možeš vidjeti"
" Osjetim djevojko vjetar na mom licu, on nam je saputnik kroz naše staze koje prođosmo da bi došli u vaš svijet. "
"Sretna sam, jer sam uvidjela da sam jednostavno svoja i drugačija".
"I trebalo je vremena da to naučim, da pustim strahove da putuju"
"Provedoh dane u tišini, slušajući kako kucaju minute na satu i kakao ptice pjevaju. Taktovi koji spajaju ljude i prirodu. Stavih na dlanove ovaj svijet i spojih svoje ruke pustih sat da radi, a pticu da leti. "
" Još nisi prihvatila da si lijepa izvana, jednako kao unutar tvoje duše."
"Kako ti to možeš znati?"
" Mnoge knjige sam pročitao i učio iz njih, ali ni jedna ne govori kao tvoje oči."
" Ne znaš ti šta je u mojim očima!" Ni moje tuge ni sreće, rekla sam da drugi vidjeti neće.
" Tamo gdje živim, rijeke su ogledala u kojim se ogledamo" Donose mir našim mislima.
" Učio sam mnoge vještine koje donose balans unutar čovjeka.
" Čitao sam iz pogleda sve što se iz duše kroz oči ogleda."
" Znam da su ti govorili da nisi lijepa" Ali šta su oni znali, jer nisu sa vjetrom plesali ?"
Nisu imali u pogledu sve ljepote okeana, ali su poput mene vidjeli da plešeš sama"
" Taj tvoj ples gledao sam kao ljepotu koja odašilje poruke sreće, oni to tako vidjeti neće."
"Oni vide čudaka u tebi, a ti si samo svoja i dosljedna sebi."
"Pronađi svoju duhovnu lijanu i poni se na stablo, vidjećeš ljubav u tebi i ona će pronaći put do tebe.
Veron se pozdravi sa djevojkom i krenu dalje svojim putem.
On i Nanti su se sreli na raskrsnici puteva. Vidjeli su dvije slike jednog mladića i jednu djevojku.
"Verone vidiš li šta nam je mudrac želio reći: Odgovori se pojave kad se dvije slike izjednače."
"Mi smo došli ovdje da spojimo dvije duše i da vidjevši njih vidimo gdje pripadamo.
Njih dvoje su odraz nas dvoje.
Posmatrali su kako mladić i djevojka prilaze jedno drugom. Na njegovom licu pojavio se osmijeh, a ona više nije plesala sama. Dvije slike su se izjednačile. Odgovori su se pojavili. Teleportirali su se mislima u svoju zajednicu i razgovarali sa mudracem.
Znali su gdje pripadaju. Pripadaju sebi i svojoj slobodi. Odlučili su živjeti u zajednici i svijetu iz kog dolaze. Bili su previše slobodni duhom da bi ostali na jednom mjestu.
A bilo je toliko ljudi kojim su mogli pomoći da pronađu ljubav i osjete dašak vjetra na licu dok priroda šalje poruke da plešemo i letimo slobodni kao ptice.
Ova priča je formirana kao priča koja bi mogla jednog dana postati naučno fantastična knjiga.
Dragi čitaoci Hvala Vam na svakom čitanju, podršci i komentarima i što putujete vozom( blogom)
Škrinja, švelja i špajz! Voz putuje dalje sa novim pričama u novijem ruhu.
Još jednom: Želim Vam Sretnu Novu Godinu! I da Vam se ostvari sve ono što vi želite!
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa interneta.
Rijeka je donosila sklad umu i mislima učenika.
Kad god bi u zajednicu stiglo dijete oni bi uzeli kamen iz vode i dali ga staratelju u čijem domu su odrastali. Onda kad bi došlo vrijeme da izađu iz zajednice u svijet taj kamen bi vratili u vodu.
To je bio znak da su odrasli u ljude koji su slobodni poput toka rijeke, a na neki način ostaju duhovno dio zajednice. Jer kad god osjete potrebu mislima se mogu teleportirati i razgovarati sa mudracima. Od ranih godina su ih učili da žive u skladu sa svijetom oko sebe.
A pritom nisu ni vidjeli svijet izvan njihovog svijeta.
Imali su priliku da ga upoznaju tek onda kad to odluči savjet mudraca.
Svako dijete je imalo svog mentora i određenu oblast koju je učilo.
Među njima su bili dječak i djevojčica koji su doputovali u selo jednog hladnog jutra.
Inje je bilo po drveću, daleko je bilo vrijeme proljeću.
Pronašao ih je jedan od radnika u korpama od pruća.
Bez pisma i bez imena bili su djeca ostavljena, da bi bila nađena.
Po odluci mudraca djeca su bila smještena u kući tog istog radnika.
Ti si ih pronašao s' razlogom, te ćeš se starati o njima.
Na prvi pogled bila su to sasvim obična djeca. S' vremenom su njihovi talenti bili oblikovani.
Kako su godine prolazile i djeca odrastoše u mlade ljude, odlučili su ih poslati u svijet o kom su toliko učili. U tom području gdje su živjeli govorio se jezik Aravakan.
Ali su naučili i jezik svijeta kom se vraćaju.
Djevojčica ( sad već mlada djevojka) dobila je ime kao znak njenog izuzetnog talenta da brzo uči jezike. Svi su je zvali Nanti. Imala je veliku moć zapažanja.
Dječak ( sad već mladić) je dobio ime Varon jer je volio čitati knjige i učio je mnoge vještine na taj način usklađujući um i tijelo. Njih dvoje su uvijek bili jedno uz drugo.
Baš kao i onda kad su ih pronašli ostavljene na mjestu gdje se spajaju dvije rijeke.
Poslani su u svijet gdje je vladao različit način života od onog u kom su živjeli.
Bili su okruženi prirodom, tokom rijeke i skladom. Odlazili su u drugačiju stvarnost.
Kad djeco dođete u veliki grad vidjećete ljude. Prvi ljudi koje sretnete su poput prve misli koja vam prođe kroz glavu. Obično je to prava misao i po njoj se vodimo, ona je poput šaptača u teatru.
Ti ljudi će vam mnogo tog reći, oni će učiti od vas, vi ćete učiti od njih.
Ovdje ste naučili živjeti u miru duha, tamo vas očekuje nemir. Ukoliko savladate sve prepreke imate pravo odlučiti gdje ostajete živjeti. Jer ste vas dvoje kao djeca došli upravo iz velikog grada.
Vraćate se vašim ljudima, a gdje pripadate sami ćete znati.
Zapamtite odgovori se ukažu kad se dvije slike izjednače.
Nanti i Varon su krenuli pješke kroz snijegom zavejane staze. Bili su to dugi dani i još duže noći. Spavali su pod šatorom i štedili hranu. Naime trebali su svojim stopama prijeći sav put.
Putem su meditirali i osluškivali svaki šum prirode. Upijali su te ljepote i gledali njeno buđenje. Gledajući kako se priroda budi, oni su bili bliži svom duhu. Kad su se našli pred ulazom u grad vidjeli su ljude koji izgledaju kao da se nalaze u košnici pčela. Užurbani ritam pokreta, zamišljeni pogledi koji putuju zaleđenim morem i traže ledolomce da taj led otope.
Nanti je vidjela čovjeka koji sjedi na klupi i prišla mu.
"Zašto ste sami?"
"Nemam sreće u životu, sve što dotaknem pretvorim u papire koji sagore u vatri želje i postanu pepeo."
"Dobri čovječe gledajući tvoje lice dok si mi sve ovo pričao primijetih ljubav u tvojim očima."
"Ljubav? " Eh to sam davno zaboravio, za mene su to zatvorena vrata.
Zarđala i mahovinom sjećanja obrasla."
" Uzmi ovu kutiju i reci njoj sve što si i meni rekao. Čućeš eho riječi, koje nosi trenutak prošlosti."
Sad si ovdje i bićeš negdje drugo kad kreneš nakon našeg razgovora. I pogledaj, samo pogledaj ljepotu oko tebe. Vijdećeš sjetu, tugu, sreću, zaljubljene i one koji vole.
Tu ne traži sebe, sebe pronađi unutar tvoje duše, koja svira divnu melodiju.
Pronađi tvoju duhovnu lijanu i popni se na stablo sa kojeg ćeš vidjeti ljubav u tebi i onda će ona naći put do tebe.
Nanti se pozdravi sa njim i nastavi dalje.
Veron ugleda djevojku kako pleše ulicom sama, ali s osmijehom na licu.
"Djevojko, primijetih da plešete sami."
" Jeste li za ples?"
" Ne plešem sama, plešem sa vjetrom, samo što ti to ne možeš vidjeti"
" Osjetim djevojko vjetar na mom licu, on nam je saputnik kroz naše staze koje prođosmo da bi došli u vaš svijet. "
"Sretna sam, jer sam uvidjela da sam jednostavno svoja i drugačija".
"I trebalo je vremena da to naučim, da pustim strahove da putuju"
"Provedoh dane u tišini, slušajući kako kucaju minute na satu i kakao ptice pjevaju. Taktovi koji spajaju ljude i prirodu. Stavih na dlanove ovaj svijet i spojih svoje ruke pustih sat da radi, a pticu da leti. "
" Još nisi prihvatila da si lijepa izvana, jednako kao unutar tvoje duše."
"Kako ti to možeš znati?"
" Mnoge knjige sam pročitao i učio iz njih, ali ni jedna ne govori kao tvoje oči."
" Ne znaš ti šta je u mojim očima!" Ni moje tuge ni sreće, rekla sam da drugi vidjeti neće.
" Tamo gdje živim, rijeke su ogledala u kojim se ogledamo" Donose mir našim mislima.
" Učio sam mnoge vještine koje donose balans unutar čovjeka.
" Čitao sam iz pogleda sve što se iz duše kroz oči ogleda."
" Znam da su ti govorili da nisi lijepa" Ali šta su oni znali, jer nisu sa vjetrom plesali ?"
Nisu imali u pogledu sve ljepote okeana, ali su poput mene vidjeli da plešeš sama"
" Taj tvoj ples gledao sam kao ljepotu koja odašilje poruke sreće, oni to tako vidjeti neće."
"Oni vide čudaka u tebi, a ti si samo svoja i dosljedna sebi."
"Pronađi svoju duhovnu lijanu i poni se na stablo, vidjećeš ljubav u tebi i ona će pronaći put do tebe.
Veron se pozdravi sa djevojkom i krenu dalje svojim putem.
On i Nanti su se sreli na raskrsnici puteva. Vidjeli su dvije slike jednog mladića i jednu djevojku.
"Verone vidiš li šta nam je mudrac želio reći: Odgovori se pojave kad se dvije slike izjednače."
"Mi smo došli ovdje da spojimo dvije duše i da vidjevši njih vidimo gdje pripadamo.
Njih dvoje su odraz nas dvoje.
Posmatrali su kako mladić i djevojka prilaze jedno drugom. Na njegovom licu pojavio se osmijeh, a ona više nije plesala sama. Dvije slike su se izjednačile. Odgovori su se pojavili. Teleportirali su se mislima u svoju zajednicu i razgovarali sa mudracem.
Znali su gdje pripadaju. Pripadaju sebi i svojoj slobodi. Odlučili su živjeti u zajednici i svijetu iz kog dolaze. Bili su previše slobodni duhom da bi ostali na jednom mjestu.
A bilo je toliko ljudi kojim su mogli pomoći da pronađu ljubav i osjete dašak vjetra na licu dok priroda šalje poruke da plešemo i letimo slobodni kao ptice.
Ova priča je formirana kao priča koja bi mogla jednog dana postati naučno fantastična knjiga.
Dragi čitaoci Hvala Vam na svakom čitanju, podršci i komentarima i što putujete vozom( blogom)
Škrinja, švelja i špajz! Voz putuje dalje sa novim pričama u novijem ruhu.
Još jednom: Želim Vam Sretnu Novu Godinu! I da Vam se ostvari sve ono što vi želite!
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa interneta.
Primjedbe
Objavi komentar