Oko nas i u nama
Neki kažu da su je vidjeli, drugi pak da je ona samo legenda o kojoj se piše.
Znali su samo to i ništa više.
Govorili su: Ona je previše krhko stvorenje, slomiće je pustinjski vjetrovi.
A u njoj je bilo toliko snage da je ni oni nisu mogli slomiti.
Imala je dugu kosu narandžasto-crvene boje.
Upravo zbog te boje dali su joj ime Vulpini (Lisica).
Nosila je u kosi jedno pero sa znakom indijskog plemena.
Sunce je budilo, mjesec joj san donosio. Uskoro se za nju pročulo. Živjela je samotno i sa ljudima.
Imala je onu prkosnu narav u sebi. Pokušavali su je pronaći. Ali je baš poput lisice vješto izbjegavala susret sa ljudima. Njene vještine bile su njena nadležnost. Govorili su da je ona pustinjska lisica.
Na rubu tropske zone živjela je po svome. Sklonište je pronalazila u stjenovitim terenima i gledala bi kako se nebo stapa sa pješčanim dinama. Izvan stvarnosti na rubovima realnosti znala je opstati.
Tamo gdje pire vjetrovi pasati i raspršuju oblake ona je utkala svoje korake. Izrađivala je razne rukotvorine i nosila ih u grad usred zime.
Živjela je i u polarnim pustinjama, gdje postoje snježne dine, gdje čuješ tek odjek tišine.
Bila je krhke građe i imala je izoštren sluh. Mogla je da čuje i najmanji šum.
Njene male smeđe oči (umiljate i pune topline) gotovo su prekrivale duge šiške.
Tiha i smirena, uvijek na oprezu. Godine provedene u pustinji su je učinile jakom.
Znala je danima biti bez vode. Pronalazila bi je tek u rastinju koje je bilo rijetko.
Kad prođe sumrak izlazila bi vani da pronađe nešto hrane. Imala je vezu sa svijetom snova.
Uvijek ju je pratio jedan lisac.Vulpini je bila na oprezu i svaki svoj korak bi unaprijed osmislila.
Tek bi zimi odlazila među lisice i jedino tada bi se približila ljudima.
Rijetki su je mogli vidjeti. A razgovarala bi jedino sa onim ljudima u kojim bi primijetila nešto drugačije.
Koristila je logičke metode da bi komunicirala sa njima.
Nekad bi je vodila logika bez dokaza, nekad je trebala dokaz kao potvrdu.
Koristila je razne moduse i izvodila iz njih kombinacije.
Ukoliko bi ti podaci odstupali i asimetrični bili nije željela biti ljudima u blizini.
Pomoću tih modusa odlazila je na mjesta gdje je prije bila i učila.
Čak je imala odjeću koju je najčešće nosila. Ponavljala je određene dijelove i mjesta.
Kao da je putovala naprijed i uvijek se na isto vraćala.
A nije na istom ostajala, jer je sve drugačije osjećala.
Nebo je dozivalo snjegove, ona je brojala korake. Nosila je ogrtače koji su imali prišivene kapuljače. Njen identitet ostao je skriven. U prašnjavim ulicama kao da je pustinja pijesak donijela i rasula.
Govorili su da, kad Vulpini ulicama prođe, snijeg dolazi.
Ljudi su od nje stvarali legendu, legendu koja je bila izmaštana.
A ona je bila stvarno biće, koje bi se pojavilo u noći i nestalo kad zora sviće.
Ona je bila i ostala tajanstvena kao kosa njena narandžasto-crvena.
Bila je djevojka iz plemena. Osjećala je kako priroda diše, kako pijesak dinama putuje, zrno po zrno i stapa se. Stvara prekrivač pod nebom vedrim.
Da su bar znali pročitati u tim očima sve ono što su skrivale od drugih pogleda? Onda bi možda...možda bi znali da su legendu lažnim koncem spojili.
Da sastavljena tkanina njihovih misli o koncu visi.
Jedne večeri kad je prolazila kroz ulice opustošenih pogleda među njima jednog mladića ugleda.
Mladiću živim u pustinji, ti među ljudima. Pa ipak više je pustinje u tebi nego što je ima tamo odakle dolazim. Vulpini je držala u jednoj ruci pijesak iz pješčane, a u drugoj snijeg iz polarne pustinje. Pružila je dlanove ka njemu i rekla odaberi koja pustinja je tvoja.
Ne bih odabrao niti jednu. Biram put između njih.
Zato sam ti i prišla, jer vidjeh pomoću modusa da ne daš ljudima da te uvjere u njihova viđenja.
Odabrao si put koji je tvoj i tim putem trebaš ići.
Ja sam neko ko osjeti pustinju, ali je ne nosi u sebi. Ti mladiću pustinju nosiš u sebi. Rotirao si vanjski i unutrašnji svijet i stvorio zaplet. Ideš oko svoje ose, dok osjećaji prkose. Uzmi ovaj žiroskop. Njegove tri ose su povezane i vezane kardanski da bi se mogle nezavisno kretati.
To ti je poput čovjeka, iako nije realna komparacija. Kad živiš sam i pronađeš mnogo odbačenih stvari onda nastaju inovativne ideje i stvaraš. Sav otpad u reciklirani pretvaraš.
Tako sam ja uspjela kroz rad sa otpadom stvoriti nešto novo i iz duše izbaciti sve ono što je bilo suvišno. Vidiš kako je od mojih nakupina nastalo djelo. Tako i ti trebaš odabrati tvoj način.
Zašto ti lutaš pustinjama i rijetko dolaziš među ljude?
O meni se pričaju razne legende, niti jedna od njih nisam ja. Lisice me bolje razumiju od ljudi.
A pustinja je veći svijet, nego ovaj gdje ti živiš.
Prolazite jedni pored drugih, nema sjaja u očima ljudi. A tamo?
Tamo ja gledam sunce kako obasjava zrna pijeska, iako vode gotovo da nema, ne osjetiš žeđ.
Ovdje se žeđ osjeti, ali ne ona koja vapi za vodom, već za životom koji je drugačiji.
I sretoh nekoliko ljudi poput tebe, i ostavih im poruke, dalje sve zavisi od tvoje odluke.
Vulpini rasprši pijesak sa dlana jedne ruke, a snijeg se otopi i pretvori u vodu.
Vidiš zrna pijeska se skupe i stvore dine, a snijeg te smrzavajuće i otapajuće alternacije pustinje stvore ljepote oku vidljive. Jedna od njih posjeduje toplotu, druga hladnoću.
Pronaći balans između njih je vještina. Svi mi imamo to negdje u sebi. Ne trebaju drugi da to pronađu, no ti drugi nam samo znakove na našem putu pokažu.
Sve sam ti rekla što osjetih da ima u tebi. Čekaju me drugi ljudi, ljudi koji su drugačiji samo zato jer su svoji. Vrijeme je da krenem dalje mojim putevima, ipak sam ja pustinjska djevojka.
Vulpini niz ulicu odlazi, snijeg počinje, neko je vidio, neko nije. A svi se pitaju ko se iza tih očiju i imena krije. U pustinjama gdje pijesak i led vladaju djevojka i jedan lisac opstaju.
Koliko je pustinja oko nas i u nama? Pijesak i snjegovi tamo gdje pire pasati, tamo gdje su snježne dine i vladaju polarne zime. Uskladimo u nama, svijet oko nas.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče, tragom pustinja i snježnih dina: Veliki pozdrav svima!
Slika je preuzeta sa interneta.
Znali su samo to i ništa više.
Govorili su: Ona je previše krhko stvorenje, slomiće je pustinjski vjetrovi.
A u njoj je bilo toliko snage da je ni oni nisu mogli slomiti.
Imala je dugu kosu narandžasto-crvene boje.
Upravo zbog te boje dali su joj ime Vulpini (Lisica).
Nosila je u kosi jedno pero sa znakom indijskog plemena.
Sunce je budilo, mjesec joj san donosio. Uskoro se za nju pročulo. Živjela je samotno i sa ljudima.
Imala je onu prkosnu narav u sebi. Pokušavali su je pronaći. Ali je baš poput lisice vješto izbjegavala susret sa ljudima. Njene vještine bile su njena nadležnost. Govorili su da je ona pustinjska lisica.
Na rubu tropske zone živjela je po svome. Sklonište je pronalazila u stjenovitim terenima i gledala bi kako se nebo stapa sa pješčanim dinama. Izvan stvarnosti na rubovima realnosti znala je opstati.
Tamo gdje pire vjetrovi pasati i raspršuju oblake ona je utkala svoje korake. Izrađivala je razne rukotvorine i nosila ih u grad usred zime.
Živjela je i u polarnim pustinjama, gdje postoje snježne dine, gdje čuješ tek odjek tišine.
Bila je krhke građe i imala je izoštren sluh. Mogla je da čuje i najmanji šum.
Njene male smeđe oči (umiljate i pune topline) gotovo su prekrivale duge šiške.
Tiha i smirena, uvijek na oprezu. Godine provedene u pustinji su je učinile jakom.
Znala je danima biti bez vode. Pronalazila bi je tek u rastinju koje je bilo rijetko.
Kad prođe sumrak izlazila bi vani da pronađe nešto hrane. Imala je vezu sa svijetom snova.
Uvijek ju je pratio jedan lisac.Vulpini je bila na oprezu i svaki svoj korak bi unaprijed osmislila.
Tek bi zimi odlazila među lisice i jedino tada bi se približila ljudima.
Rijetki su je mogli vidjeti. A razgovarala bi jedino sa onim ljudima u kojim bi primijetila nešto drugačije.
Koristila je logičke metode da bi komunicirala sa njima.
Nekad bi je vodila logika bez dokaza, nekad je trebala dokaz kao potvrdu.
Koristila je razne moduse i izvodila iz njih kombinacije.
Ukoliko bi ti podaci odstupali i asimetrični bili nije željela biti ljudima u blizini.
Pomoću tih modusa odlazila je na mjesta gdje je prije bila i učila.
Čak je imala odjeću koju je najčešće nosila. Ponavljala je određene dijelove i mjesta.
Kao da je putovala naprijed i uvijek se na isto vraćala.
A nije na istom ostajala, jer je sve drugačije osjećala.
Nebo je dozivalo snjegove, ona je brojala korake. Nosila je ogrtače koji su imali prišivene kapuljače. Njen identitet ostao je skriven. U prašnjavim ulicama kao da je pustinja pijesak donijela i rasula.
Govorili su da, kad Vulpini ulicama prođe, snijeg dolazi.
Ljudi su od nje stvarali legendu, legendu koja je bila izmaštana.
A ona je bila stvarno biće, koje bi se pojavilo u noći i nestalo kad zora sviće.
Ona je bila i ostala tajanstvena kao kosa njena narandžasto-crvena.
Bila je djevojka iz plemena. Osjećala je kako priroda diše, kako pijesak dinama putuje, zrno po zrno i stapa se. Stvara prekrivač pod nebom vedrim.
Da su bar znali pročitati u tim očima sve ono što su skrivale od drugih pogleda? Onda bi možda...možda bi znali da su legendu lažnim koncem spojili.
Da sastavljena tkanina njihovih misli o koncu visi.
Jedne večeri kad je prolazila kroz ulice opustošenih pogleda među njima jednog mladića ugleda.
Mladiću živim u pustinji, ti među ljudima. Pa ipak više je pustinje u tebi nego što je ima tamo odakle dolazim. Vulpini je držala u jednoj ruci pijesak iz pješčane, a u drugoj snijeg iz polarne pustinje. Pružila je dlanove ka njemu i rekla odaberi koja pustinja je tvoja.
Ne bih odabrao niti jednu. Biram put između njih.
Zato sam ti i prišla, jer vidjeh pomoću modusa da ne daš ljudima da te uvjere u njihova viđenja.
Odabrao si put koji je tvoj i tim putem trebaš ići.
Ja sam neko ko osjeti pustinju, ali je ne nosi u sebi. Ti mladiću pustinju nosiš u sebi. Rotirao si vanjski i unutrašnji svijet i stvorio zaplet. Ideš oko svoje ose, dok osjećaji prkose. Uzmi ovaj žiroskop. Njegove tri ose su povezane i vezane kardanski da bi se mogle nezavisno kretati.
To ti je poput čovjeka, iako nije realna komparacija. Kad živiš sam i pronađeš mnogo odbačenih stvari onda nastaju inovativne ideje i stvaraš. Sav otpad u reciklirani pretvaraš.
Tako sam ja uspjela kroz rad sa otpadom stvoriti nešto novo i iz duše izbaciti sve ono što je bilo suvišno. Vidiš kako je od mojih nakupina nastalo djelo. Tako i ti trebaš odabrati tvoj način.
Zašto ti lutaš pustinjama i rijetko dolaziš među ljude?
O meni se pričaju razne legende, niti jedna od njih nisam ja. Lisice me bolje razumiju od ljudi.
A pustinja je veći svijet, nego ovaj gdje ti živiš.
Prolazite jedni pored drugih, nema sjaja u očima ljudi. A tamo?
Tamo ja gledam sunce kako obasjava zrna pijeska, iako vode gotovo da nema, ne osjetiš žeđ.
Ovdje se žeđ osjeti, ali ne ona koja vapi za vodom, već za životom koji je drugačiji.
I sretoh nekoliko ljudi poput tebe, i ostavih im poruke, dalje sve zavisi od tvoje odluke.
Vulpini rasprši pijesak sa dlana jedne ruke, a snijeg se otopi i pretvori u vodu.
Vidiš zrna pijeska se skupe i stvore dine, a snijeg te smrzavajuće i otapajuće alternacije pustinje stvore ljepote oku vidljive. Jedna od njih posjeduje toplotu, druga hladnoću.
Pronaći balans između njih je vještina. Svi mi imamo to negdje u sebi. Ne trebaju drugi da to pronađu, no ti drugi nam samo znakove na našem putu pokažu.
Sve sam ti rekla što osjetih da ima u tebi. Čekaju me drugi ljudi, ljudi koji su drugačiji samo zato jer su svoji. Vrijeme je da krenem dalje mojim putevima, ipak sam ja pustinjska djevojka.
Vulpini niz ulicu odlazi, snijeg počinje, neko je vidio, neko nije. A svi se pitaju ko se iza tih očiju i imena krije. U pustinjama gdje pijesak i led vladaju djevojka i jedan lisac opstaju.
Koliko je pustinja oko nas i u nama? Pijesak i snjegovi tamo gdje pire pasati, tamo gdje su snježne dine i vladaju polarne zime. Uskladimo u nama, svijet oko nas.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče, tragom pustinja i snježnih dina: Veliki pozdrav svima!
Slika je preuzeta sa interneta.
Primjedbe
Objavi komentar