Dok nas pospane budi svitanje

Muzika u oblaku, sreća u zraku... kao maslačak.

Želje se zamislile same. 

Sletjela mi ptica na rame ide prema dlanovima zna ona da ima hrane za nju i drugare.

Zalutam među ljudima.

Možda sam učenik tek, učim svaki dan, a osjećajna  oduvijek.

Pogled mi je dalek... ovdje sam prisutna možda sam na nekom od časova bila odsutna... tek mislima.

Izvučem nade iz kaputa u toku dana nekoliko puta.

Zagrlim svom snagom nade odaslane tragom kojim se vodim.

Uzmem u ruke odluke pitam navike znaju li gdje će otprilike.

Idem kroz ovaj dan... pišem ono što srcem čitam.

Skitam i pratim ritam koraka dok dopire muzika iz oblaka.

Ulice su pune mraka, čujem žamor ljudi... žamor koji i pospane razbudi.

Vjetar prenosi daljinama priče o tišinama, riječi se u prirodi sakriju pa se u ljepoti cvijeta otkriju.

Hodam po paperju nekog odsanjanog sna sanjam u ulicama vidim osmijeh na ljudskim licima.

Zahvalna što sam ovdje i što osjetim kako koracima dajem eho sreće.

Mene ljubav u životu pokreće. 

Ovo jutro miriše na behar i proljeće.

Smijem se očima, radujem se sitnicama volim vidjeti da ljudi nose sreću i ljubav u srcima.

Bojom sunca obasjano jutro rano.

Šta u nama čuvamo pa mu dodamo taktove muzike. 

Pravimo korake ostavljamo tragove... poznajemo gradove iako nismo bili tamo osjećamo dah kojim diše... na proljeće miriše... na onaj osjećaj poslije kiše. 

Na oči skrivene ispod kišobrana u jutra rana.

Kroz grilje jutro zove... otvorim prozore i pogledam u probuđeni dan.

Kapi rose stavim na dlan i zapjevam.

Ruke u džepove poneki papir pronađem na njemu zapisane stihove kažem ih vjetru da ih pošalje na adresu meni znanu... s osmijehom pošaljem pozdrav ovom danu.

Romantika je dio mene u stihovima poruke ostavljene za jedne oči snene.

To jutro kad smo slušali sonatu od Bethovena... to veče kad smo bili na rock koncertu a kiša je padala.

Tu noć koja još u nama traje... dok nas pospane budi svitanje.

Te riječi s usana te priče iz naših pisama. 

Te trenutke što sad s vjetrom ćute i da riječ jednu ne kažu u ovom kolažu naših dana govorim ti pjesmama.

Evo idem sa srcem punim ljubavi... znaš onako kako smo naučili dok smo bojili ljepotu sutona i gledali kako sunce zalazi a nama noć izlazi.

Još jedan ples bosim nogama po pijesku vremena u pješčanom satu i  otisak tvog dodira na mom vratu.

Odsviraš na gitari pjesmu koju volimo i svaki put kao da je prvi put slušamo.

Kao da smo se prvi put sreli i da su se naši svijetovi u jedan zapleli.

Znaš da volim ovaj šešir na mojoj glavi i kad mi oči otkriješ ispod kišobrana... sad je vrijeme tih dana.

Zamiriše behar kao i svake godine... kad si rekao samo voli me.

Dok nas pospane budi svitanje... a čežnja dušu opija... 

Na jednoj strani jastuka ljubav šapuće... stiglo je proljeće. 

Na drugoj strani jastuka kiše padaju... a oči nam se gledaju.

Između te dvije strane rijeka ljubavi teče, cvjetaju... cvijetovi, pričaju vjetrovi... kako smo ti i ja slični svijetovi.

Kroz ove godine samo vodi me svojim stazama od sna što se s mojim snovima vežu.

Behar je kroz gradove što nas dijele znaju tajne proljeća da je u zraku sreća.

Laste dolaze sve behara otvaram vrata ormara u skrivenom svijetu kao u Narniji i uputim pogled prema dalekim daljinama vidim te kako dolaziš vjetar ti mrsi pramenove kose... maslačci ljubav donose.

Sretosmo se...

Svira sonata što otvara vrata i muzika se čuje s Kastela... tamo u  Banjaluci... svako od nas dvoje čuva po jedan dio u svojoj ruci. Jedan dio koji je život spojio.

Ne putujemo mi kroz vrijeme to ljubav putuje kroz nas jutros sam slušala tvoj glas preko radija... pjesmu sam ti napisala po vjetru sam ti je poslala.

Dolaziš ti ulicom punom kišobrana i kao da znaš koji od njih skriva moje oči staneš pred mene a kiša prestane. 

Čuvamo te dane kao i ovaj dan u noći koja traje dok nas pospane budi svitanje.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika je preuzeta sa sajta: Unsplash