Zna on... njene skrivene oči snene

Gleda ona očima svijet u kom živi, svijet u kom zna jednako za pogled ispod obrva 

otisnut osmijehom na usnama i suzama u očima. I onaj pogled što samo jedna osoba umije pronaći.

U sebi imaš nježnost jelena, puna ljubavi kao panda... one unutrašnje ljubavi kao ptica.

Čuvaš zaigranost djeteta... vesela, a jednostavna.

Rekao je jedan mudar čovjek za nju... zapisao je to na papir i rekao da uvijek kad joj ne bude lako otvori i pročita ono što je on napisao. 

Dok je putovala... ispod neba stanovala njega je srela. 

Postao je srcu njenom drag.

Nije to ljubav bila... 

Bilo je to prijateljstvo... razumjevanje između dvije duše koje su sličnosti razlikama spajale.

Trebalo je njemu vremena da otkrije ko je ta žena tako skrivena.

Zašila je sve riječi negdje u dubini svojih čežnji i šapata.

Zaključala stotine vrata ključevima i ključeve ostavila u škrinji da se čuvaju kao tajne duše njene tanane. Ima ona hrabrost da kaže... ali osjeti da će otići kad čuje.

A čuo je melodiju njene duše i prepoznao je note koje ona nosi zapisane na koži.

Stajala je pred njm i toliko razgovora pod okriljem noći a riječi nisu smjele s usana poći.

Osjećala je... o kako je samo osjećala ispod povećala emocija da srce nema druge nego da krije 

ono što se nikom s usana reklo nije. 

A kako se nikom govorilo nije... vremenom je pustilo korjenje iz korjenja izrasli listovi i cvjetovi ljubičaste boje. Ne prolaze vitezi današnjeg vremena trnovite puteve neznanim stazama.

Zna on njene skrivene oči snene i vidi u njoj ono što samo rijetke duše jedna u drugoj prepoznaju.

Zna on nju kao što pisci znaju svoje likove dok ih riječima spajaju s listovima.

Kao što slikari znaju kako se vole boje s kistovima na platnu dok slikaju.

Zna on gotovo sve samo ne zna čuvane riječi koje mu nije mogla reći.

Razgovarali bi do dugo u noć i onda bi svako put svog doma nastavio. 

Uvijek bi trag neizgovorene tajne negdje ostao.

Želio je on znati koji su to prećutani sati... ali nije je htio pitati.

Mudro je slušao kad govori i znao bi gdje su u njoj skriveni odgovori... i danas on to zna. 

Zna i s pogledom prema njenim očima i bez da je u oči gleda.

Došla bi kući i otvorila škrinju uzela ključeve, vrata po vrata bi otključavala očima je tajnu u oči gledala. Tako bi zaspala.

Jutrom bi pronašla ključeve pored jastuka i onaj papir što ga je mudrac napisao.

Sinoć je opet čitala napisane riječi... bila je to ne baš laka noć.

Išla je stazama sedam vodopada u snovima. Ispod sedam vodopada sedam jezera.

Sedam zavojitih staza u vodi odraz njegovog lika i ta jedna jedina njegova slika koju čuva na noćnom ormariću kad nije tu... 

Kad je tu šetaju... slušaju kako ptice govore, kako rijeke teku... drži je za ruke i vjeruje u nju kao što niko vjerovao nije. 

Imao je tu nit u sebi koja bi joj izmamila osmijeh na lice. 

Iskreno bi rekao što misli... nije dozvolio da suze budu stanari na njenim obrazima.

Njen osmijeh za njega je bio svijetlost... njih dvoje su bili kao dvije duše koje su različite a slične na neki način... način koji se ne može objasniti... samo osjetiti.

Kao da su se sve njene suze povukle kad se on pojavio u njenom životu.

Nije mu bilo jasno zašto ne govori o sebi i osjećanjima... zašto mudro izbjegava odgovore.

A opet on nije mogao a da se ne vrati. Kad je želio otići nešto bi ga uvijek vodilo prema njoj.

Ta njena zagonetna ljepota duše, njen osmijeh koji ima nježnost postao je utočište za sve njegove nemire. 

Volio je razgovarati s njom ispod zvjezdanih pokrivača, vezali bi se dan i noć, a san bi zvao u svoje odaje. 

Pitala se kako toliko zna vezene niti njenih snova... kako li samo razumije melodiju njenih stihova.

Smijala se kao dijete umjela slova i riječi da zaplete... sve je razumio... o kako je samo umio da joj priđe a da ta srna ne bude prestrašena niti jednog trena.

Smislio bi u trenutku nešto vještim umom i napisao osmijeh na licu njenom.

Milovala je očima... 

Ta njena tišina kad bi joj prišao toliko blizu da joj čita misli nadvladala bi riječi.

Znala je da bi otišao... kad bi mu rekla sve svoje zaključane rane i skupila bi sve te dane i vidala njegove rane. Prišla mu je iako je on bio kao ranjena zvijer... kao vuk koji živi sam.

Razumjela ga je i slušala... riječima nježnim dušu bi mu dotaknula.

Ključevima bi svoje rane zaključala uvijek mu je tajna ostala.

Zašto o sebi nije govorila... zašto bi ta vrata zatvorila, a gledala ga onim očima u kojim ljubav možeš pronaći.

U njoj zaista postoji saosjećajno biće kao što je jelen... njen pogled je za voljeti stvoren.

Brižna je i umiljata kao panda... i taj nesputani duh ptice... to umiljato lice i veliko srce.

Njene nježne ruke su kao kapi vodopada koje miluju dodirima.

Znali su oboje da to nije ljubav... da su to dvije duše koje su putevi vodili znali su da su prijatelji.

I da je prijateljstvo to dar koji se čuva koji kroz vrijeme putuje uvijek u njenom srcu posebno mjesto za njega ostaje. Kad nije tu i kad je tu... njihove se duše istim ritmom muzike osluškuju.

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji.

Slika preuzeta sa sajta: Unsplash