U utočištu tvog zagrljaja

Noćas je noć otvorila kapije odaja.

Noćas sam čula šapat kako govori. 

I bez riječi ljubav se može reći.

Može se reći zvijezdama skrivenim u očima... pokretima... dodirima.

Mogu reći na satu minute koje grle kazaljke.

Mogu ti reći ove ruke moje što traže dlanove tvoje.

Ti govoriš usnama i pjesmama.

Govoriš nacrtanim likovima i trikovima romantike.

Prve sunčeve zrake novog dana oznake.

Proljeće... sve se probudilo iz sna negdje tamo ti i ja.

Dva sanjara, iste snove sanjamo... istim koncem spajamo.

U rukama leptire čuvamo dok budni sanjamo.

Procvjetali prvi cvijetovi... izgrađeni neboderi.

A mi zapleli sve i ko da rasplete naše zaplete.

Sve ono što čuvamo u sebi proljeće otkrije.

Kad spojiš samotne dane prelistaš napisane romane.

Na stolu stoje slike poredane po nasumičnom redu i tvoja poruka na kojoj piše da dolaziš u srijedu.

Uzimam boje i razlivam po prostoru ... slikam bojama sve ono u nama.

Slikam snove tvoje i moje... dijagonalno se spoje.

Stolica nasred sobe na njoj stari radio.

Stavim kasetu vratim vrijeme ovom našem zapletu.

Znam dok putuješ našu pjesmu čuješ.

Crtaš stripove u svesku, pišeš u oblaku neke poruke projektuju se na mom zidu po redosljedu idu.

Ako sunce mjesec voli... ako dan na ples zove noć... ako smo se ti i ja sreli to su zvjezdani putevi tako htjeli.

Noćas je noć otvorila kapije odaja. 

Nema tu ključeva... ljubav sve otključava.

Noćas sam čula šapat kako govori. 

I bez riječi ljubav se može reći.

Može se reći očima koje te s ljubavlju gledaju... može se reći kad se dvije duše jedan drugoj predaju.

Pokretima... usnama koje se traže.

Uzimaš doručak spakovan u torbi i od mene poruka napisala je moja ruka.

Čitaš i imaš osmijeh na licu, okreni drugu stranicu.

Srijeda ove sedmice puste su ulice, negdje je oko 6h ujutro.

Puštam radio pjesme se nižu, slika naslikana doručak te čeka.

Sjedimo za stolom i gledamo se nekad kao potpuni stranci... nekad kao da smo u zamci... a opet nekad kao dvije iluzije koje se u jednu spoje voljeno moje.

Srijeda negdje na početku naših pogleda... na rubovima sjećanja.

Srijeda zapisana kao dodir usana... kao čitanje pisama.

Miris hartije i otisak pera što je pisalo u sitnim satima... srijeda i ti pred našim vratima.

Brišeš mi suze što su poput meduze dotaknule moje obraze i biraju put prema srcu.

Taj osmijeh na tvom licu koji preslika osmijeh na moje lice.

U utočištu tvog zagrljaja sam zaspala u ovo rano proljeće.

Blaga zaštita... topao zaklon... jer bez tebe bih nezaštićena bila.

Ti si moje prihvatilište kad me neke priče tište. 

Ti si moje nadahnuće i moje odredište.

Ti si drugo krilo koje sam tražila.

Jer prije tebe sam rijetko letjela tragovima proljeća. 

Gledaj samo kako se miris proljeća zadržava na našim usnama.

Miriše na ljubičice... miriše na trešnjin cvijet... a ti i ja srijedom letimo naš let.

Kad su se dva krila srela u utočištu tvog zagrljaja su se spojila.

Vidi još malo i zalazi sunce... noćas se pomjeraju kazaljke.

Noćas i sutra... kroz dane i jutra u vrtlogu vremena... voli te jedna žena... 

Volim ta oka dva u kojim vrijeme ne ide kao prema satu... volim te ožiljke na tvom vratu.

Ne govoriš o njima... ni o onim ožiljcima na krilima. 

Tvoje krilo moje lječi... ljubav se može reći i bez riječi.

Srijeda... film na Tv ekranu... u ovom nadasve neobičnom stanu.

Kroz paravane mjesec proviruje... i on bi da čuje... kako ti pjevam nježnim glasom.

Čudo je tebe voljeti i gledati leptire u letu.

Ovaj svijet u proljeću i cvijetu dobije dimenzije i otkrije skrivene ljepote kad sam pored tebe.

U tebi nalazim sva proljeća i dijela starih majstora negdje iza zastora našeg prostora dva su se krila srela. Dvije ptice što su tražile svoj svijet... sad lete od slobode i ljubavi skrojen svijet.

Srijeda... pjesme na radiju... kad se satovi jedan čas naprijed naviju... u utočištu tvog zagrljaja putujemo putevima beskraja.

Volim te nesagledivo... čeznem za tobom... neizmjerno i dugoročno.

Neizbrisivo i neopisivo želim tebe... pored mene.

Vječnostima proljeća... ti si moja sreća.

I bez riječi ljubav se može reći... a kad se riječi izliju kao tuš iz pera... onda se pišu... dok trešnjini cvijetovi na ljubav mirišu.

Moja je duša usmjerena prema tvojoj... igrom strasti i nježnosti... čiste i bezuslovne ljubavi.

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji

Slika je preuzeta sa sajta: Unsplash