Noćas ti pišem

Trebam jedan trenutak u kom osmijeh ne silazi s lica. 

Jedan osmijeh koji nije skica.

U igri ptica jedno nadanje za razotkrivanje tragova.

Noćas ti pišem let stihova, a zvjezde putuju preko krovova.

Hodam zemljom tvojih snova.

Poruke u boci na pijesku stoje.

Zvjezde se kače za krovove, obuvam cipele i idem kroz naše ulice.

Treba mi jedan pogled iz škrinje tvojih pogleda.

Ogledalo su oči tvoje dok čitaju stihove.

Zvjezde obasjaju krovove.

Tražili smo se srećo, zavarali su tragove.

Bez tebe ne poznajem ove gradove.

Noć traži svoje plesače, pretvara nas u igrače baleta u zraku.

Pronađi moje ruke u mraku.

Čuvaj svjetlost u nama, voli me pjesmama.

Ljubi me u noći koja nema sna.

U ovoj noći kad ljiljan latice otvara.

Sunce se u ljepoti tog cvjeta ponovo rađa.

Zagrli me u igri dodira.

U tajni ovih gradova ljubav sa zvjezdama piše pjesme što se govore sa usana.

Ti si moja pjesma dušom pisana.

Noćas hodam po arhipelagu slomljenih snova.

Tragom sjevernih vjetrova.

Noćas čuvam u očima skrivenu ljepotu  pustinjskih cvjetova.

Noćas u zovu tišine slažem na dlanovima tvoje ime... a noć tvojim glasom govori.... zagrli me.

Sačuvaj trenutak koji nam zvjezde daruju dok preko krovova putuju.

Raduj se sa mnom novom svitanju.

Noćas ti duša moja stihove piše a ljiljan miriše.

Trebam jedan san da ga sa tobom odsanjam.

Trebam jedno buđenje u dvoje u rano jutro da gledam oči tvoje kako sanjivo vole.

Trebam jedan ples kroz ovu noć da ga sa tobom plešem.

Noćas, bih da slušam tvoj glas kako pjesme pjeva, noćas bih da lutam sa tobom ulicama Sarajeva i da se probudimo u Banjaluci a ruka u ruci.

Zvjezde krovovima putuju,  i nas dvoje gledaju.

Svjetlost da nam budu u tami noći i da lagano sasvim lagano ritam pratimo.

Putuj sa mnom u želji da se jedno- drugom vratimo.

Izlivaj sa sjajem zvjezda ovaj trenutak na naše dlanove da nam se u kožu upije.

I ne gledaj šta nam govori stih iz pjesme, ni koliko su nam cipele postale tjesne dok plešemo.

Izujmo cipele i plešimo bosi  pustimo da nas ritam nosi.

Čuvaj taj osjećaj i ne obećavaj da će trajati zauvijek samo pusti da ovaj trenutak sa nama bude pjesma sa usana.

Noćas ti pišem u jednoj sobi što gleda prema krovovima i razgovara sa zvjezdama.

Noćas idem planinama, a  mjesec kao da je u našim rukama.

Dušo jesi li budan ili te moja pjesma zove da se vratiš i da slomljene snove sastaviš.

Trebam jedno buđenje za zagrljaj koji me traži u noći ovoj.

Trebam da budem sigurna u ljubavi tvojoj.

Ljiljani stoje tu i govore dok cvjetaju da me tvoje oči vole.

Jedino moje.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay