Pisma su dodir tvoje i moje duše

Treptaj, pogled, okret kazaljki na satu... vrijeme.

Ja u vremenu, vrijeme u meni.

Okret u plesu i opet pogled.

Vrijeme da krenem kući.

Autobus je otišao prije pola sata. 

Idem pješke, volim duge šetnje kad nasamo ostanemo moje misli i ja.

U ovim bezgraničnim plutanjima mojih snova što  se sanjaju sami ne spavam dok koračam u ovoj tami noći.

Ne ostajem dugo vremena na jednom mjestu a ovdje živim. 

Ovdje su moje stanice kad se doma uželi srce.

Nisam sentimentalna, život naučio. 

Nekad se zaplačem da podsjetim sebe da u meni ima osjećajnosti.

Ne pričam sa ljudima samo kad treba da saznam nešto u vezi mojih zadataka.

Kad sam dolazila u ekipu rekli su mi da izađem vani i da pred vratima ostavim svu nježnost koju imam u sebi.

Imamo dom, a pod vedrim nebom spavamo.

U ovim očima, vatri ima. 

Nisam sve sakrila lednim santama ovog vremena.

Izdvajam iz sebe srž leda i vraćam kroz sunčeve zrake toplinu unutar mog bića.

Dajem nadu djetetu u meni koje želi da odrastem ali da i dalje osjećam radost igre.

Sakrili su negdje u meni nježni dio mog bića. 

Opet negdje duboko u sjećanju raste iznova cvijet koji želi otvoriti svoje latice kad dođe sunce.

Moje oči pričaju priče koje ne mogu riječi.

Nekad je tako hladno i pusto ovdje da se samo skupiš u tragove topline koje je sunce tog dana upisalo na koži.

Uradim zadatke koje nam zadaju i onda se povučem u svoju sobu.

Rijetko sam tu, samo kad zima dođe. Cjelo ljeto spavam pod vedrim nebom.

Ne mogu biti među zidovima i slušati tišinu koja se uvuče u prostor moje sobe.

Jesen već prolazi i ove godine slabee su zalihe hrane. 

Zima će biti duža nego je to bilo prošle godine.

Ne znam kako ću provesti te hladne mjesece vani.

Znamo ostati do kasnih sati jer kad snjegovi zaveju puteve sve je teže obavljati zadatke.

Odavno nisam pisala mom drugu.

Njegova pisma mi stižu redovno. 

Čitam ih kad se skupim u ovu tišinu i onda imam osjećaj kao da je on tu i da razgovaramo oči u oči.

Duge su noći. Kao da se na trajanje noći dodaje još nekoliko sati.

Tad misli nemaju mira, izlaze iz svojih ćoškova i stavljaju karte na sto.

Ne igra mi se igra u kojoj znam šta moje misli misle.

Ove noći slušala bih misli od mog druga.

 Nasmijala bih se, znam da bih se od srca nasmijala.

I tad bih zaspala.

Ne bih se brinula hoće li neko u sitne sate pokucati na vrata.

Bila bih sigurna jer je on tu.

Spakujem misli sa stola i umotam se u deku sanjam tu slobodu tako mi daleku.

Neće san ni ove noći doći.

Odustao je da se bori sa mojim budnim noćima.

Pustio me je. 

Rekao je da sve i da spavam zaboravila sam da sanjam.

Drugar, sanjam još onako kako si mi rekao da se sanja.

Nije lako ovdje, znam da i kod tebe nije bolje.

Voljela bih da si ovdje da se smijemo.

Djele nas kilometri i ova pisma su jedni dodir naših duša.

To što pišemo jedno- drugom  daje nam nadu.

Ukrademo vremenu i njima nekoliko trenutaka samo za tebe i mene.

Vidim te kako se smiješ kad ti je stiglo pismo koje ti sad pišem.

Čitaš ga i tražiš list papira da mi odgovoriš na pismo.

Drugar, oni ne smiju znati uspjela sam nježnost u sebi sačuvati.

Sačuvala sam je tamo gdje si rekao da se čuva.

Dobro sam, snalazim se.

Ne brini nisam gladna.

Biće ovo duga zima. 

Još nekoliko dana imamo ljepote jeseni.

Ne brini o meni.

Znaš da sam naučila izvući djelove snage koji opstaju u svemu što se događa.

Čuvam priču u očima.

Još se ne možemo sresti.

Fališ mi... tvoj smijeh, tvoja iskrenost koja me dotakne.

Dobro znaš da sam drugačija na samo tebi znan način.

Svjeća dogorjeva, večeras opet nema struje.

Budi mi dobro... čuvaj se.

I olovka je otupila. 

Vjerujem da je od sreće što ti pišem srce svoje darovala riječima na papiru.

Znam da će ti biti drago kad vidiš da je stiglo pismo od mene.

Tvoj osmijeh je meni snaga da idem dalje.

Šaljem ti zagrljaj, takav, da ga osjetiš kroz daljine.

Tvoja drugarica... koja krije nježnost u jednoj pregradi srca... pregradi u kojoj stanuješ ti.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay