Ti si zagonetka u slogovima

Mjesec ostavlja srebrene tragove na dlanove. 

Sad je vrijeme ašlama. 

Sjećaš li se mirisa tih trešanja?

Ko noćas od nas dvoje rebuse rješava?

Ti si zagonetka u slogovima.

Ja sam odgonetka tvoje zagonetke.

Smiješ se i pišeš retke.

Vani se druže dan i noć.

Ti i ja unutar ovih zidova igramo se iluzija.

Sad u ovo doba noći na stanicama stoje putnici, sa kartama u rukama.

Čekaju vozove i vole.

A nas dvoje?

Nas dvoje sjedimo na dvije fotelje i prelistavmo u nama poželjene želje.

Puštamo vrijeme da teče ne na satu već u nama.

I ne znamo gdje bi sa željama.

Zagonetko što se slogovima slažeš zašto jednom ne kažeš.

Obećao sam sebi da neću misliti  i pisati o tebi.

I još čuvam ta obećanja, a onda me preplave osjećanja.

Taj tvoj osmijeh, e taj tvoj osmijeh koji si mi toliko puta darovao duboko je ostao u  mojim očima i ne odlazi.

Još jedna noć prolazi korake svoje stavlja pod prozore moje i znam noćas i nadalje te trebam.

Trebam da si ovdje gdje se bore likovi iz bajki koje smo pisali.

Gdje pjesme neće da krenu ako naše ruke ne drže jastuke i perje ne leti.

Zagonetko samo se sjeti.

Vrijeme leti, ne pita i ne čeka dva bića voljena, a tako daleka.

Sjeti se smijeha kad iz jastuka perje krene kao pahulje dalekog nam snjega.

Ti si tu negdje a ja kao da sam sama.

I ne znamo ti i ja, mi ne znamo šta bi sa željama.

Što se bore i žele u nama.

Tvoj vjerni drug je pored tebe i njemu duša zebe što nismo zajedno ti i ja. 

Vidim mu sjetu u toplim očima.

Ti se smiješ tim smeđim očima kao da smo zajedno i da je sve u redu.

A dobro znamo da se  nemamo.

Izvini ali noćas ne mogu zatvoriti sobu, hladne zidove ugrijati i bez tebe zaspati.

Izvini ne mogu biti u tišini svakodnevnog svijeta dok pored mene tvoj pogled šeta.

Izađimo iz fotelje želja i novčić ubacimo u vodu našeg akvarijuma dok u vodi riba srebrena traži naša vremena.

Sjeti se i javi se sa druge strane naših razgovora, iz neke noćne šetnje pokucaj na vrata sa svojim vjernim drugom.

Ostani za ona vremena što riba srebrena pronađe u nama i dozva iz sjećanja.

Ti si zagonetka čudesnog osmijeha.

I dok tvoj vjerni drug sa tobom čeka pred mojim vratima, gledam te kroz prozor i smijem se sa tobom.

Ti i ja osjetimo naše osmijehe između zidova.

Otvaram ti vrata zagonetko moja i naslonim ruke na ramena tvoja, onda ih sastavim da te zagrlim.

Ti si zagonetka u slogovima... čovjek sa zelenim očima.

Mjesec ostavlja tragove na naše prozore u ljepoti noći gledam tvoj osmijeh i oči.

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji

Slika preuezta sa sajta: Pixabay