Ti ja na raskršću od sna

Ostavi iluzije koje stvaraš, što idu sa vozovima u kojim nisi.

Ostavi te suze na korice neke knjige da se sa listovima stope.

Ostavi smijeh gdje god da se nalaziš.

Zašto ne izlaziš češće među ljude, zašto uporno bježiš od toga da ti neko kaže da te voli?

Zašto se iskradeš iz razgovora kad dođe vrijeme da ti neko prizna šta  prema tebi osjeća?

Zašto postaneš odustna kad neko želi da si tu? 

Toliko su te povrijedili na svaku ranu novu dodali.

Nisu znali da jače i više tvoje ruke ovaj svijet osjetiše.

Nisu znali da si kao cvijet što vjetrove miluje i zaustavi ih pa sunce pošalje među ljude.

Kaži mi jer ja ne znam.

Samo gledam u tebe i čitam sa tvog lica ono što piše a brisala si suze pa tek jedva vidljiva slova tragovi maramice ostaviše.

Slušam ga kako govori i zaista on osjeti ono što sam toliko puta uspjela od ljudi sakriti.

On zna dio mene sve one mreže zapletene otkriva.

Ipak dio toga u meni se čuva.

Duboko ispod svih rana jedna svjetlost ljubavlju obasjana.

Ne smijem je nikom reći čak ni njemu.

Njemu koji je tu.

Osmjehnem se a on zna da je suza ispod tog osmijeha.

Njemu ne mogu sakriti tragove koje otkriva svojim pogledima.

Biće da je ovo još jedan dan u kom razgovaramo a vrata duše ne otvaramo.

On zbog toga što o sebi malo govori, ja zbog toga što ne otkrivam put do srca mog.

Često mada rijetko ćutali bi riječima. 

Davno mada u skorije vrijeme sreli smo se. 

Tako izgledamo on i ja. 

Na peronima snova, planinama srca, ulicama noćnih svjetiljki, u knjigama koje smo zajedno pisali za istim stolom.

Ne govorim svoje rane ni dane u kojim su boljele.

Sve to njegove oči vide i osjete.

Znam da će jednog dana sa ovih usana čuti priču koju mu nisam pričala.

Misliće da su to bajke nastale iz mog pera.... misliće da su to samo riječi koje mašta dopiše.

A ništa od toga nije.... od tog je više.

Idu suze spuštaju svoje brane... kad čuje priču  on je ljubav ako ostane.

Kad mu kažem i pokažem sve rane u dubini duši sakrivene... da li će istim očima on gledati mene?

Kad mu ispričam sve što sam ostavila u daljinama da li će opet pisati priču o nama.

Puštam riječi, on me gleda i ćuti.

A ti dugi i predugi minuti godine broje.

On samo ćuti i gleda pravo u oči moje.

On zna koja mi hrabrost treba da sve rane iz duše ogolim.

I da ostanem ista u očima njegovim.

Ja znam da ga volim a da li on nakon svega zna da sam njegova voljena.

Noć i ona ćuti tek mejsec je ostavila na uglovima prozora.

I tiho sasvim tiho nestaje tišina on uzima maramicu i briše suze.

On me grli tako da sve rane ispričane svoj ljek pronalaze.

On govori riječi kao djela. 

U ovom trenutku a i nadalje znam da on ostaje.

Vidio sam u tebi još odavno ono što si ćutala, vidio sam sve suze u tim očima ostavljene.... znam da su čekale mene.

Da mogu da krenu i da sav bol prođe... kad onaj kog nisi ni tražila sam dođe.

Negdje iznad planine gdje ptice lete svoje let... negdje gdje oblaci postaju jastuci... negdje gdje se  dvoje vole.

Tu smo ti i ja na raskršću od sna,  na uglovima iluzija u stvarnost izliveni voljeni.

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay