Heroji slomljenih srca

O meni govori mjesec što sluša stihove moje kad ih pišem pa ih čitam da ga uspavam kao dijete.

O meni govori sunce kad me vidi u rano jutro kako gledam kroz prozore.

Vodimo sunce i ja razgovore.

Znam i umijem da se smijem iz srca i oči mi se smiju.

Znam da ćutim onako najtiše i da ne znaš koliko sam snena, koliko sam budna.

Razumjeti mene to ti je kao kad ti na tabli profesor matematike napiše sve one jednačine. 

Algebra sam. 

Ostavila sam u vjetrovima svijet koji sam znala. Još uvijek se taj svijet i sretnemo.

Često se u oči gledamo.

Nekad, pustimo pjesme koje slušamo u isto vrijeme na dvije strane.

Ne možeš razabrati o meni niti jednu riječ više koja ti ovdje piše.

Poslali su te da me pratiš, da otkriješ sve tragove.

Znaš da oni koje traže već unaprijed znaju gdje trebaju biti da ih ne možeš pronaći.

Znaš da su mi odavno poznati svi potezi koje već danima igraš u nadi da me znaš.

Očeliči u čovjeku sve, zaboravi na sebe, drugima daje nadu, ljubav, ostavlja krhotine u sebi.

Skupljam ih po ostavljenim uglovima nekih prozora zamagljenih od kiše.

Vartiće se sunce, uvijek se vrati.

Znaš, zanimljivo mi je gledati kako želip plivati u rečenicama koje ti govorim.

Ne govorim u šiframa. Ali ti to tako vidiš.

Jer me ne znaš.

Bolje je što me ne znaš.

Vjeruj mi. 

Ja sam sa sobom i znam kako je kad ne mogu spavati. 

Kad sjećanja dolaze i otimaju i ono malo sna što se smjesti u uglove mog pogleda.

Bolje je izbriši i ovaj susret sa mnom. 

Sad idi i reci im, reci im da si pronašao onu koju traže i da je uspjela pobjeći.

Ne možeš me stići i zadržati jer uvijek ću tvoju misao prije tebe znati.

Srela sam toliko ljudi, čula sam toliko priča i ne vjerujem da su stvarne, prije su kao bajke ispričane.

Ranjena sam na svaku ranu nekoliko puta. 

Jedna ne zaraste druga rana na istom mejstu trag ostavi.

Nisu me oblikovali svi ti trenuci koji bole. 

Ja sam u tim trenucima bolova izlivala snagu iz olova.

Bilo je trenutaka kad sam u vrhovima prstiju tražila snagu, kad sam rekla ne mogu više.

Ne znam još šta je to u meni, to ti mogu reći, da još tražim ono što u ovom mom biću ne odustaje.

To oni žele da znaju, oni koji su te ovdje poslali i postavili ti zamku.

Jer ja sam zamka.

Ja sam ono što ne možeš opisati riječima tim ljudima.

Nisam ja sama, ima nas još mnogo više nego što možeš i zamisliti. 

Ima nas heroja slomljenih snova.

Mi smo one stranice iza tačke koju pisac napiše. 

Mi smo ti koji priču nastavljaju dalje pisati. 

Izlazimo iz korica šetamo među stvarnim ljudima.

Stvarni smo kao i vi samo nas ne vidite, prolazite pored nas.

I onda se odjednom sjetite da je tajna skrivena u nama. 

Da smo mi ti koji mogu spasiti svijet.

Onda nas vidite.

Kad odlutamo iz vaših priča, kad se osamimo da ne bi bili dio vaših kalupa.

Onda vam trebaju sanjari, heroji koji će svakom snagom svog bića ići ispred svih.

Koji će riječima lječiti i svojim zagrljajem biti melem za ovaj svijet.

Pomoći ću ljudima, svojom snagom, ruke ću pružiti svima.

Ti to znaš, oni ne znaju.

Oni gledaju drugačije nas koje su ostavili.

Sami smo se nazvali herojima slomljenih srca.

Čuvari smo ulica, djeca koja su odrasla prije vremena.

Nisu nas oni oblikovali mi smo u srcu takvi.

Koliko god puta da nas povrijede, mi ostajemo svoji.

Ne mogu nas dotaknuti njihove želje da nas promjene.

Kad god bude trebala pomoć ići ću da spasim svijet... moji prijatelji će ići.

Ali ne kad oni to žele, kad treba da sačuvamo njihove tajne.

O meni reci njima sve što sam ti rekla, ne brini siguran si.

Znaju oni da bih te ja štitila.

Znali su koga trebaju poslati, dobrog čovjeka koji treba da dotakne moju empatiju.

Sve je osmišljeno, ali ništa nije rješeno.

Jer rješenje sam ja.

Trebam im, zato oni ništaprotiv mene ne će poduzeti.

To je moj štit, ne nosim ga u rukama nosim ga u ovim očima.

O meni pričaće priče, slagaće od kocki moj lik, igraće igre u kojim ću biti na poljima sama.

Oko mene će biti oni i tada ti ne brini ima snage u meni.

Nama srca nisu slomljena, sastavljena su od svih bolova, svih rana sve to rukama i snagom uma složimo.

Mi život volimo, ljubav darujemo... u krugu mjeseca stanujemo.

To je dio priče o djevojci... heroju slomljenog srca.

Često vidim njenu sliku i ispisane redove... Traži se...

Znam da je neće pronaći... to je jedino uspjelo meni.

Pišem ovo jer me je štitilakad god treba... zahavljući njoj danas sam slobodan i imam svoj dom.

Djevojko kad god vidim sunce i mjesec o tebi mi govore.

kad god vidim brojeve, vidim tebe i sjetim se da postoji tamo negdje jedna algebra koju nisu rješili koliko god da su htjeli pronaći rješenje.

Ne možeš je objasniti, možeš je jedino prihvatiti i zagrliti.

A ona kad zagrli slomljeno srce se spoji.

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi priajtelji.

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay