Na žutoj fotelji narandže

Sati ide u nepovrat.

Ne putuje se kroz vrijeme.

Ne postoji san koji te vrati u dan nekad prije.

U proljeće kad roda gnjezdo svije.

Ljudi ne govore šta osjećaju.

Puštaju minute i ćute.

Bježe od ljubavi a trče prema njoj.

Govore riječi dvije koje često ne osjećaju. 

Ono volim te... samo izgovore.

Da li to osjete.... narandžin cvijete šapni mi.

Reci mi da li su ljudi zaboravili voljeti.

Sve je kao scenario.

Ispisane uloge na papirima čitaju glumci.

Čujem klapu i budim se iz sna.

Na sred sobe žuta fotelja.

Ipak nije ovo film to ja perom po papiru govorim.

Sa žute fotelje narandže padaju po podu.

Danas sam vidjela rodu.

Vratila mi je nadu da još ima nade za svijet koji piše rasplete novih zapleta.

I da će ljudi da se vole kao što su se voljeli Kleptan i Malena.

U šestom satu prije sunčevog sata vidjela sam astronauta.

Hoda po Zemlji umjesto po Mjesecu.

Sjela sam na žutu fotelju, podigla narandže sa poda, pustila muziku pogasila Tv i vijesti. 

Uživala u sijesti.

Sunce šalje kroz prozore želje. 

Uzimam narandže sa žute fotelje.

Stavljam ih na sto. Pogasim radio.

Kad se u stan vratiš da te opije miris narandže i da čuješ kako ti šapućem sve pjesme koje sam slušala.

Odlaziš do radija puštaš našu stanicu i čuješ moj glas kako govori. 

Otvoreni su prozori. 

Uzimaš sa stola narandžu i sjedaš na žutu fotelju.

Sad je tačno 15h i na ulicu sam izašla iz stana.

Čuju se sjeverni vjetrovi i narandžini cvjetovi svoj su ples plesali.

Iz tog plesa nastale su te narandže na tvom stolu.

Pričam ti kroz eho vjetrova i cvjetanje narandžinih cvjetova.

Ljudi su gradom šetali, vjetar donosi kišu.

Sunce nalazi svoj put.

Nosim kaput nadanja za teatar snova.

Svoja u igri koju slažu.... ostajem svoja.

Ljubav, da li je ona skrivena u ljepoti narandžinog cvijeta.

Ljubav o kojoj pišu, za koju dišu oni što čekaju nove vozove koji prolaze kroz polja narandži.

U daljini vremena i blizini zagrljaja.

Šaljem ti narandže sa žute fotelje.

Nije ovo film, to ti ja ljubav perom po papiru govorim.

Znaš li da su narandže simbol ljubavi?

Pogledaj kroz prozore vidjećeš u mojoj kosi cvjetove narandže.

Žuta fotelja, tajnu zna i ona narandža u tvojim rukama.

Kad vidiš astronauta kako hoda ulicama, kad čuješ pejsmu na radiju, kad sve na narandže zamiriše upali Tv naš film počinje.

Pisala sam scenario na papirima ostavila sam ga u skrivenim kutcima stana... to je dragi moj priča o nama, žutoj fotelji i narandžama.

To je priča o ljepoti naših svjetova i narandžinog cvijeta koji sa našom ljubavi cvijeta.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay