Gdje sanjar poput mene da krene
Plavetnilo dušu opilo... morskim dubinama kao po strunama usklađeno s violinama...
srce sanjara odaje otvara.
Čujem noć... čujem talase mora... govor vjetrova.
Čuju li oni mene i gdje noćas sanjar poput mene da krene.
Violina pokidanih žica, note rasute skupljaju se u školjama ne bi li novi biseri nastali.
Na notama tragovi latica ostali.
Idem ka odajama po stepnicama fenjeri u toj mojoj skrojenoj haljini, što je spojiše vile, a, mijenja boju haljina što je od valova nastala.
Duge kose raspletene morskim strujama se opiru, vjetrovi putuju.
Sviram bosonoga i nema traga niti jednoga... odista nema.
Nebo se s' morem spaja u toj igri beskraja.
Znam dovoljno sam hrabra da koracima idem po valovima.
Spajam razašivene šavove, one na duši što se zapletoše u alge i pokidaše.
U tom ozidanom dvoru što postoji na moru, skrivene se sjene igraju iza zastora, i nema nikoga na tim otvorenim prozorima, a, iza prozora neko biti mora, a, ništa biti ne mora.
Valovi postaju sve veći treba bosih nogu prijeći. Na violini spajam žice i sve skrivam svoje lice.
Sviram moru ne bi li se valovi smirili i zaspali, gdje ste noćas putnici jesu li vam brodovi zalutali.
Tražite li svetionike da brodovi do mirne luke doplove, da sidra prepoznaju svoj dom.
Poput vas i sama sam na putu tom... postoji li za sanjare dom?
Za one koji spajaju od valova priče, za one koji violine sviraju dok note morem putuju.
Gledam te odaje sazdane u tom morskom svijetu i pitam se ima li večeras ptica u letu.
Snovi nas zovu, mame sati, svako od nas prati dan odaslan u san, dan što ostaje za nama.
Stepenicama od snova, snagom valova, fenjerima kao vodičima u noćima.
Pišemo - brišemo, na jastuku kad oči zatvorimo i sanjamo čekamo da se okreću kazaljke kao naznake za putnike. Osekama i plimama, često rimama sačuvamo ono u nama.
Svijetlo - tama, dan - noć, srce osjeća, duša podsjeća.
Sve povezano baš kao što se negdje na horizontu spoje nebo i more.
Čujem kako vode razgovore, uspava ih violina, u onim noćima... u onim noćima kad sve znate i od sebe date, ali vas prate samo da vas vrate u one sitne i najsitnije sate.
Jer, kad se u ogledalo pogledate vi vidite, vi osjećate, vi plovite nemirnim morima tražite u izgovorima, sve vjerujete da ljudi ne vide, a, ljudi vide gdje sanjar ide.
Sviram violinu sjećanja i osjećanja naviru, dopišu poneku notu, tako je to u životu.
A, ja što sanjam kažem da se u potpunosti ne slažem, jer, tako u životu nije.
U životu postoje valovi koji su mirni, pa nemirni a, u skladu naše duše jugo puše pa oseka i plima koja se poput žica strunama srca štima.
I dok more dodiruje stijene.... note slušaju kad niz žice krene gudalo... na štapu struna... sluša govor stijena... svira jedno dijete... a, žena...
Kad kalifonij stvori prah i dotakne gudalo... taj zvuk bi samo more opisalo.
Spojila se haljina sa talasima i bosim nogama...
Idem ka dvoru... gledam ka prozoru... zalutali putnici na moru...
Sviram... svetionici zovu sanjare da ne zaborave talase mora...
Gdje god da noćas putujete, snovi koje sanjate vi samo vjerujte u onaj osjećaj koji vas vodi.
Vaša su mora odraz vaše duše, idite bosonogi po pijesku, ostavite tragove, da se vratiti svom domu znate.
Jer, svi do jednog ljepotu u duši imate.
A, sanjare valovi uvijek prate, da brod u mirnu luku vrate, važno je samo da ljubav osjećate.
Gdje noćas sanjar poput tebe, sanjar poput mene da krene... veži sidrom uspomene... samo plovi...
Jedra i brodovi negdje na pučini galebovi... violina govori notama... strunom gudala...
Nisam zaspala... duga haljina... obojana bojom mora...
U morskim uvalama fenjeri i dvorovi... za ljubav nek vam budu uvijek otvoreni prozori.
Kad se spoje žice viloine... kad se u valove zapetljaju haljine... i noge bose...
Sviraću svim sanjarima... sviraću valovima...
Putuju note, putuju daleko za nekoga ko ljubav čeka... iz daleka... ili blizu... redaću melodije u nizu.
Pustiću iz kajdanke note da s' morem plove... da se u mreže uhvate... da vam se ljubavi ostvare.
Da ne budu pusti snovi... već brodovi što zajedno plove, brodovi koje spoji more...
Nek vas jedra pokreću... poslaću vam sreću... na dlanove... da u ljubav pretvorite snove.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji i nek vaš svijet bude satkan od ljubavi.
Slika preuzeta sa sajta: Pixabay
Video sa YouTube-a
Izvođač: Miladin Šobić
Pjesma: Svetionik.
Obrada: Lidija...
https://www.youtube.com/watch?v=4q0BM3Fu9cM
srce sanjara odaje otvara.
Čujem noć... čujem talase mora... govor vjetrova.
Čuju li oni mene i gdje noćas sanjar poput mene da krene.
Violina pokidanih žica, note rasute skupljaju se u školjama ne bi li novi biseri nastali.
Na notama tragovi latica ostali.
Idem ka odajama po stepnicama fenjeri u toj mojoj skrojenoj haljini, što je spojiše vile, a, mijenja boju haljina što je od valova nastala.
Duge kose raspletene morskim strujama se opiru, vjetrovi putuju.
Sviram bosonoga i nema traga niti jednoga... odista nema.
Nebo se s' morem spaja u toj igri beskraja.
Znam dovoljno sam hrabra da koracima idem po valovima.
Spajam razašivene šavove, one na duši što se zapletoše u alge i pokidaše.
U tom ozidanom dvoru što postoji na moru, skrivene se sjene igraju iza zastora, i nema nikoga na tim otvorenim prozorima, a, iza prozora neko biti mora, a, ništa biti ne mora.
Valovi postaju sve veći treba bosih nogu prijeći. Na violini spajam žice i sve skrivam svoje lice.
Sviram moru ne bi li se valovi smirili i zaspali, gdje ste noćas putnici jesu li vam brodovi zalutali.
Tražite li svetionike da brodovi do mirne luke doplove, da sidra prepoznaju svoj dom.
Poput vas i sama sam na putu tom... postoji li za sanjare dom?
Za one koji spajaju od valova priče, za one koji violine sviraju dok note morem putuju.
Gledam te odaje sazdane u tom morskom svijetu i pitam se ima li večeras ptica u letu.
Snovi nas zovu, mame sati, svako od nas prati dan odaslan u san, dan što ostaje za nama.
Stepenicama od snova, snagom valova, fenjerima kao vodičima u noćima.
Pišemo - brišemo, na jastuku kad oči zatvorimo i sanjamo čekamo da se okreću kazaljke kao naznake za putnike. Osekama i plimama, često rimama sačuvamo ono u nama.
Svijetlo - tama, dan - noć, srce osjeća, duša podsjeća.
Sve povezano baš kao što se negdje na horizontu spoje nebo i more.
Čujem kako vode razgovore, uspava ih violina, u onim noćima... u onim noćima kad sve znate i od sebe date, ali vas prate samo da vas vrate u one sitne i najsitnije sate.
Jer, kad se u ogledalo pogledate vi vidite, vi osjećate, vi plovite nemirnim morima tražite u izgovorima, sve vjerujete da ljudi ne vide, a, ljudi vide gdje sanjar ide.
Sviram violinu sjećanja i osjećanja naviru, dopišu poneku notu, tako je to u životu.
A, ja što sanjam kažem da se u potpunosti ne slažem, jer, tako u životu nije.
U životu postoje valovi koji su mirni, pa nemirni a, u skladu naše duše jugo puše pa oseka i plima koja se poput žica strunama srca štima.
I dok more dodiruje stijene.... note slušaju kad niz žice krene gudalo... na štapu struna... sluša govor stijena... svira jedno dijete... a, žena...
Kad kalifonij stvori prah i dotakne gudalo... taj zvuk bi samo more opisalo.
Spojila se haljina sa talasima i bosim nogama...
Idem ka dvoru... gledam ka prozoru... zalutali putnici na moru...
Sviram... svetionici zovu sanjare da ne zaborave talase mora...
Gdje god da noćas putujete, snovi koje sanjate vi samo vjerujte u onaj osjećaj koji vas vodi.
Vaša su mora odraz vaše duše, idite bosonogi po pijesku, ostavite tragove, da se vratiti svom domu znate.
Jer, svi do jednog ljepotu u duši imate.
A, sanjare valovi uvijek prate, da brod u mirnu luku vrate, važno je samo da ljubav osjećate.
Gdje noćas sanjar poput tebe, sanjar poput mene da krene... veži sidrom uspomene... samo plovi...
Jedra i brodovi negdje na pučini galebovi... violina govori notama... strunom gudala...
Nisam zaspala... duga haljina... obojana bojom mora...
U morskim uvalama fenjeri i dvorovi... za ljubav nek vam budu uvijek otvoreni prozori.
Kad se spoje žice viloine... kad se u valove zapetljaju haljine... i noge bose...
Sviraću svim sanjarima... sviraću valovima...
Putuju note, putuju daleko za nekoga ko ljubav čeka... iz daleka... ili blizu... redaću melodije u nizu.
Pustiću iz kajdanke note da s' morem plove... da se u mreže uhvate... da vam se ljubavi ostvare.
Da ne budu pusti snovi... već brodovi što zajedno plove, brodovi koje spoji more...
Nek vas jedra pokreću... poslaću vam sreću... na dlanove... da u ljubav pretvorite snove.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji i nek vaš svijet bude satkan od ljubavi.
Slika preuzeta sa sajta: Pixabay
Video sa YouTube-a
Izvođač: Miladin Šobić
Pjesma: Svetionik.
Obrada: Lidija...
https://www.youtube.com/watch?v=4q0BM3Fu9cM
Primjedbe
Objavi komentar