Budimo svoji... u igri što postoji...

U čaši vode vatra gori... iz mene hrabrost govori.

Budimo svoji u igri što postoji.

Stavimo strijele i lukove pod jastuke.

Nek se u hvatače snova pretvore. 

Stavimo na sto papir i pero za napisano dijelo. 

Obucimo odijela prema osobinama likova odigrajmo iskreno bez trikova.

Kiše meteora padaju... lunarne eklipse... šta li nam misli... misle.

Prašina slika po prozorima... otisak naših dlanova...

U polusjeni zagasitocrvenom svjetlosti mjesec obasjan...

Sjedim na raskrsnici, gledam puteve... ni jedan nije za mene.

Ovdje ostajem... prazne kuće... prazni stanovi...

Ormani otvoreni... stvari u njima... nove cipele poželim da ih obujem...

i da putujem kroz prazne ulice... da sretnem čovjeka...

Ipak neka...

Sto i stolice... tu su ljudi sjedili... pričali... gledali i čekali...

Ne nisu nestali... tu su negdje... samo me kroz san vodi jedan dan.

Hodam po žaru... nosim čašu punu vode... poneka kap na žar ode...

Obuo sam ipak cipele nove... budan sam... i ne čekam da mi dođe sreća na vrata.

Da me prođe dio inata... da se oslobodim svih strahova... ne... ne čekam ja...

Otkud ti... ovdje se ljudi odavno nisu vidjeli.

Šta si htjela... dok gledaš pertle mojih novih cipela...

Jesi i ti obukla odijelo za napisano dijelo... znam... tako se htjelo...

Sada znam ti si... neko kog nisam čekao... meni te život poslao.

O kako radoznalo od njega da me gleda...

Ostavio sam sve pod jastuke... navike i odluke... pustio sam ruke da osjete vjetrove...

I baš sad je našao tebe da mi pošalje...

Reci nešto djevojko da ne bude suviše tiho... vidiš da ovdje ne govori niko...

A moj glas poznajem... želim tvoj da čujem... da vjerujem da nisam postao suviše blesav sebi...

Reci mi bilo šta o tebi...

Dolazim iz okruga gdje još ljudi ima... gdje nisu bile promjene... nije me život samo onako doveo do tebe. 

O sebi šta da kažem tebi... da ti kažem vjerovao ne bi...

Samo kaži slušam te... otkad ne radi radio nisam slušao ni muzičare ni teoretičare... samo ptice... 

Nema zvuka auta... ni glasa čovjeka a, ko bi mogao tako dovjeka.

Nema ljudi da me probude u zoru ranu... nema ljudi da ulicama idu... slušam samo kišu... i vjetrove...

Svi su tu... a, niko nije...

Prošla sam kilometre... ne znam koliko stopa ostalo je iza mene... znam da niko hrabosti nema da mojim putem krene... Ne znam stvarno šta je vodilo mene do tebe... vjerujem da u ovom času dok ti govorim mogu da pretpostavim... a, onda put da nastavim.

Većinu puta... nisam srela nikoga... sve je ostavljeno zatvoreno... otvoreno...

Čudno je... da u samo jednom danu poslije vijesti na Tv ekranu ljudi nestanu...

Pomislih da sam nakon odgledanog filma zaspala... pa baš kao glavni lik u filmu sama ostala.

Onda krenula da tražim ima li još nekoga... ili sam ostavljena da bi monologe živjela.

A, vidiš sad s' tobom vodim dijalog za to postoji razlog.

djevojko nisu ljudi nestali niti smo mi sami ostali.

U tvom okrugu ljudi ulicama idu...

Šta god da se događa nema beznađa... u meni raste nada...

Vidim da si hrabar i dobar čovjek...

A vidi se da su tvoje šake ostavile oznake iz davnih vremena...

Da... jesu... 

Još boli zar ne... 

Da... još uvijek za to tražim ljek...

Zar ne vidiš?

Šta?

Ti si sam sebi ljek... bio si oduvijek...

U ovom haosu malo toga razumijem... izvini pratim te ali nikako da uhvatim poentu rečenog...

Ti osjetiš na svojoj koži svaki bol... svaku sreću i neki čudni mehanizmi tebe pokreću...

Ostavili su ti korov na srcu... a, iz tog korova ruža procvjetala... još se nije pojavila ona koja bi tu ružu s' tobom čuvala. Ti i dalje njeguješ ljepotu te ruže... moj druže.

Uporan si ti... ne zaboravi...

Vidjela sam te prije nekoliko dana kako si prišao djevojčici i njenoj baki pomogao si im nositi korpe.

A, boljele su te rane na rukama... tu sam vidjela čovjeka koji uprkos svemu ne ostavlja pečate koje su mu drugi ostavili na koži... već dobrotu dijeliš...

Ti si mene pratila... 

Prošla sam pored tebe... a, onda sam se vratila...

Sve sam htjela da te pustim da sam uvidiš... ali ne voliš da rješavaš zagonetke ni da čitaš prazne prostore... ti gledaš ispisane retke...

Djevojko ti sve pričaš kroz zagonetke... 

Odgonetni ono što ti zagonetnem... 

Zašto bi to učinio?

Svojeglav i lukav si... kombinacija koja osvaja...

Kad sretneš onu koja će čuvati ružu... te osobine pokaži... jer, tamo negdje te djevojka slična tebi traži...

O, čemu ti to pričaš... vidiš li ti šta se događa?

Volio bih da znam gdje su ljudi... a, ti govoriš o djevojci koja me traži.

Kad tebe nađe ta djevojka... znaćeš šta je s' ljudima?

Koliko god da ti ništa nije jasno... kad se sretnete u tom trenutku sjetićeš se mene i riječi koje ti rekoh.

Onda ti znaš više od mene zašto je došlo do promjene?

U pravu si... znam.

Reci mi...

Rekla bih ti sve... ako ti kažem... vrijeme će odigrati drugu kartu.

Želim ti da vratiš u tvoj grad ljude i da pored tebe ta djevojka bude.

Izgubio sam se u tvojim pričama... 

Vidiš... u toj rečenici rekao si ključne riječi.

Kako to misliš?

Ponovi rečenicu u sebi... i znaćeš šta to govori.

Čekaj ja sam u tvojoj knjizi...

Ja sam lik kog si napisala... ali kako je moguće da lik iz knjige razgovara s piscem koji ga je izmislio?

Nisam stvaran... ovaj grad koji gledam... to postoji samo u knjizi...

Da... i ne...

Ti si stvaran čovjek... sve što ti pričam ti si prošao...

Postojiš zaista u svijetu... u gradu gdje sad sjedimo i razgovaramo...

Kad se vratiš kući pogledaj pod jastuk... znaš šta si tamo ostavio...

Vidjećeš šta ćeš pronaći...

Rekao si da odigramo bez trikova... dobro ubacih neku zagonetku... ali ti ćeš to odgonetnuti.

Znaj vas dvoje ćete se sresti... u vrtove ruža ona će te odvesti...

Samo čuvaj ružu koju imaš u srcu... bez trna... nek te do nje vode ona mala zrna što ptice ostave u letu...

Ko si ti... i zašto... zašto si mene odabrala?

Nije važno ko sam... ali reći ću ti... obična djevojka koja vjeruje u ljude... vjeruje ljudima... 

i čini dobra dijela.

Djevojka koja nosi odijela svog lika... koja snove u stvarnost pretvori kad stranice knjige otvori...

Znaš kako kažu stare stranice... nove otvore...

A zašto ti?

Zato jer dobri ljudi koji svoje rane sakriju da dobro u drugim vide... da drugim pomognu... njima se dobra dijela... još većim dobrom vraćaju...

Sad polako ostavi grad bez ljudi... i svoj budi u igri koja postoji...

Kad pogledaš ispod jastuka... znaćeš da si stvaran... i pogledaj kroz prozore... a, onda izađi na ulicu... dobro pogledaj kad ugledaš među ljudima jedno nježno biće znaćeš ko je ona... prići ćeš njoj... onako hrabro i nasmijaćeš se... sjetićeš se mene... tad će svaka stranica knjige da se pokrene...

Čuvaće ružu tvog srca... čuvaćeš ti nju... u ovom vremenu... i svim vremenima... jer si vidio dobro u ljudima.

Pozdravljam te... tu sam uvijek negdje ja... ako treba...

A znam da ćeš ti sasvim dobro biti... i da će vas dvoje ljubav uvijek pratiti.

Ustao sam sa klupe na kojoj smo nas dvoje sjedili... sjećam se kao da je juče bilo kad smo razgovarali...

Vratio sam se kući... ispod jastuka bio je hvatač snova... pogledao sam kroz prozor vidio sam ljude.

Izašao na ulicu... vidio djevojku koja danas čuva ružu u mom srcu...

Odigrala je iskreno bez trikova... ljubav do mene dovela... ta djevojka o kojoj i danas pričaju... neki vjeruju... neki ne... ali, vile postoje... znam... sreo sam je...

do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi  prijatelji.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Unsplash...