Jedan pedalj pogledom u dalj

Dan... noć... jutro... zora... suton... sve ovdje ima smisao... nisam ti pisao...

Pišem ti nalivperom... po nekoj staroj hartiji... i tintu sam nabavio.

Rtovi mora u meni horizontalno dijele mene onda i mene sada.

Dobro sam prijatelju ne brini za mene...  znaš da se znam brinuti za sebe.

Dobro putovah... ostavih pejzaže otrgnutih sjećanja bolje im je tamo nego da su uz mene.

Ćutim dok pišem... jer, ako izustim samo jednu riječ naglas ona će povući sve ostale 

što su na dnu mora ostale.

Izvući će na površinu svu moju tišinu. 

Progovoriće tišina... biti svjetionik brodovima.

Gledam u to more kako se talasa... skuplja školjke... a ja, skupljam svoje potrgane mreže.

Pa ih uzmem kao dijete u naručje čekam da odluče skriveni dani provedeni u osami... teleskopom mojih potraga tražim izgubljene galaksije u meni.

Kako da ti objasnim da se moj dom nalazi... na kilometar od mora... nekoliko stotinki od vjetrova... jedan pedalj pogledom u dalj... iza zastora otvorenog prostora.

Dvije mašte, tri zbilje po mrvu jednu poslije i prije. 

Jedan stari džep na sakou nadanja... jedan šešir na tragovima čekanja.

Ovdje su misli neuhvatljive... samo ih pustiš i raširiš ruke a, one nađu svoje luke...

Tačka sam između dva okeana... ima dana kad suze okupe sve moje kalupe pa se izliju u vajane osjećaje. I to traje... nekad ne prestaje... ne pitaj se da li mi nedostaje onaj moj dom gdje osjetih sigurnost, svaki zid zna moje dane... noći neprospavane.

Talasi... kao oda mog broda... nisu potonuli samo su u dubinu mog bića zaronili.

Na hridima mojih usidrenih želja još poneka sirena ima... 

Opojni su im glasovi... čujem ih... ali im ne prilazim... na te obale ne odlazim.

Postavio sam ramove od slika na pješčane plaže... gledao sam buđenje dana... mjesečeve sjene...

fotografisao očima buduće uspomene... znaš mene...

Otišao sam na pusto ostrvo... znam da tako ljudi govore...

A, veća je pustoš tamo gdje su zgrade i zidovi... poredani krovovi pod kojim žive ljudi kao roboti.

Znaš da robot ne mogu biti... odviše je ova moja koža stvarnosti na sebi osjetila da bi se u mehanizme pretvorila...

Znaš dok gledam more tu vodenu masu dok slušam pjesmu nastalu u talasu osjetim mir u svom glasu.

Ima ovdje ljudi... kažu da rijetko ko odabere ovu plažu gdje sutoni najduže traju... gdje se misli sa tačkama mora i neba spajaju. Prekrojio sam staru odjeću... hodam bos po pijesku... slobodan sam prijatelju. Slobodan od straha... od onih uzdaha što sam ih sam u noćima brojao.

Cipele sam svezao za pertle i ostavio na trijemu moje sadašnje kuće kad se budem vraćao starom domu obuću baš te cipele... što imaju stare đonove... samo one znaju do kuće tragove...

Zaronim i izronim ulovim još poneku sijetu... recikliram te čežnje... one su neizbježne...

Nije to ukupno sjećanje... to je zbir emocija... osjećaj koji mi je potreban... 

Da ti je vidjeti kakvi su ovdje talasi kad se sretnu sa obalama...

Kad kamen baciš u more krugovi se stvore... čestice vode se šire u obliku valova međusobno povezani...  Čini ti se da teče voda... ali ne... to su slike u izvjesnom trenutku.

U suton sjedim na plaži na dlanovima mi pijesak... i kao da osjetim neki bljesak... pa sam opet kući...

Zidovi... prozori... stvari ne govore... a, svi zvukovi koji dopiru sa radia se u nešto čudno pretvore...

Zatvorim oči pa ih otvorim i onda samo more vidim...

Znaš da sam otišao jer, nisam više mogao biti tu gdje sve nije kao prije.

Koži je bilo tijesno... opirala se svim dodirima tog vremena. Lutao sam... a, plutao...

Znaš da bi danima ćutao tek nešto bi progovorio i opet bi se u sebe zatvorio.

Upoznao sam sebe... onog mene koji je postao otuđen kroz vrijeme.

Vratio sam sebe... sebi... da sam ostao još neko vrijeme znaš da više isti bio ne bi.

Hvala tebi... hvala ti što čuvaš moj dom... što u toj kocki od zidova još ima topline...

E moj prijatelju takve su ti moje plime... moje oseke... daleko mi je to sve tamo... ali je u meni.

Svaki dio koji se pokvario popravio sam... onako kako znam... i još toga za popraviti imam.

A kako god da je to sve tamo bilo... nije me manje dobrim učinilo... al' da me naučilo... naučilo me.

Da se ljudima vjerovati može... i kad ti ostave tragove posred kože i duboko ispod nje.

Novim slojem se prekrije... al' se u pogledu ne sakrije...

Hartija... osjeti težinu mojih prošlih dana... sad ih izgovaram i sa usana.

Kao što more izvuče iz površine moje tišine... kad one dobiju svoj zvuk... meni ja nauk... 

Nedostaje mi moj jastuk... moje lampe dužinom dvorišta što se upale s' prvim taktovima sumraka...

Nisam ja daleko od toga svega nekoliko koraka.

Ali još ne mogu tamo da se vratim... samo još neke sutone da uhvatim na dlanove...

Ovo pismo koje će stići prije nego sam ga poslao biće jedino od mene... 

Ne daju da pišemo često pisma... kažu da se tako vraćamo u prošlost, a, u prošlost se ne vraća...

Broj koji mi je na ruci označava sate koje ovdje trebam provesti...

Piše: 57988... toliko sati treba valovima putovati... sve o sebi saznati... da bi se mogao vratiti.

Nisam robot... čovjek sam... znaš čak sam mislio da ispod kože imam mehanizam... o kako samo misli nižem ... ali suze... osjećaji... sve je to stvarno...

Čak sam mislio da je ovaj broj na ruci serija kad sam proizveden.

Ma sve ti se pomješa... nekad ne znaš ni gdje si... i jesi li ono što jesi...

A onda samo zaronim duboko u more... izronim i znam... osjećam... ljudsko sam biće.

Ne osjete roboti ono što moja koža osjeti i na samu pomisao na sve iza mene se naježi...

I kad kažu bježi... od čega da bježim kad sebe sa sobom nosim...

Nije lako prijatelju... da znaš da nije...  ali nije bilo lako ni prije.

Uporan sam... tvrdoglavo... to me drži... da koža izdrži... da izdrže vajani osjećaji.

A ja osjećam... osjećam sve emocije... uz mene su...

Čuvaj mi moj dom dok se ne vratim... pričaću ti o svemu što sam ovdje vidio... kao da sam prošao kroz neki procjep vremena... a, stvarno je ovo mjesto...

Ostao bih ovdje... ali projekt drugo kaže... čuo sam da već druge traže...

Naravno ti razumiješ da se iza zagonetke o mjestu gdje sam krije odgovor... slušaj me dobro... hoću reći čitaj dobro između redova...

Oni provjeravaju pisma... ali pisao sam ti u šiframa ovaj dio o tome gdje sam...

Otići ćeš kod one djevojke s' kojom si me vidio onaj dan kad sam krenuo...

Znam šta misliš... nismo zajedno... ona je bila ovdje i zna put do ovog mjesta...

Pomogla mi je da dođem ovdje... odvedi je u moj dom... otvorite onu staru kutiju od drveta skrivenu ispod kreveta... i pročitajte upisane sate i odgonetnite šifre... kad pročitate oni će kući da me vrate...

Tada će ovi zapisani sati isticati... i samo kad neko pročita naglas može da me vrati... čuvaj se prijatelju... ja ću sutone gledati... i čekati... čekati da me domu pročitani sati vrate... ne govori ništa nikome... o ovome samo vas dvoje znate...

Nastaviće se...

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Unsplash