Škrinja, švelja i špajz

Gledam kroz prozor kako je snjeg zatrpao ulice.  Slušam radio, kažu ako ovako nastavi padati ostaćemo zarobljeni u svojim zgradama. Meni se svakako ne izlazi vani. Pogledam na sto, čeka me nova skica za crtanje. Pojačam radio, muzika vodi moju ruku i olovku. Pronalazim svaki dio lica koje crtam.  Čini mi se da i lik pleše uz radio. Snjeg pada i dalje. Nestalo je struje.  Dan je proletio kao što proljeću pahulje.  U ormaru pronalazim stari fenjer.  Stavim petrolej i gledam tu svjetlost koja ne samo da ugrije, već oplemeni dušu. Postaje hladnije. Umotam se u deku.  Struja dođe na trenutke. Igra se žmirke. Pusti nas da se sakrijemo u svoje misli, pa nas otkrije. Crtež je na stolu. Još nekoliko detalja i završiću ga. Vani je potpuni mrak. Snjeg pada i dalje.  Gasim fenjer, struja ne dolazi. Umotavam se u topli jorgan i deke. Zaspim i sanjam. Budim se ujutro i idem prema prozoru, struje još nema. Snjeg pada. Vidim djecu kako se sanjkakju i grudvaju. Ljudi s...

Jutro, idem ulicama grada. Čovjek i žena koji nemaju dom stajali su pored vatre i grijali ruke.  Nekoliko metara dalje od njih ulicom je prolazio čovjek, kojeg sretnem svako jutro. Dotakne rukom obod šešira i otpozdravi. Djeca su išla u školu, a ljudi na posao. Autobusi su stajali na stanicu u svoje vrijeme. Ništa nije odstupalo iz te petlje u kojoj živim godinu dana. Sve do trenutka, kad je naišla osoba koja se ne uklapa u tu šemu. Nosio je knjigu u ruci i čitao je. Nije obraćao pažnju na ljude oko sebe.  Bio je duboko zadubljen u stranice. Prolazio je pored mene i osjetila sam kako smo se u trenutku dodirnuli. Rekao je, pogledaj u džep kaputa. On je nestao među ljudima.  Ja sam u ljevom džepu pronašla parče papira. Otvorila sam ga i počela čitati. Mislila si da te nećemo pronaći i da si sigurna u toj petlji. U kojoj se ponavlja svaki dan i nema odstupanja. Vidimo te kako se okrećeš u krug i tražiš nas u prozorima zgrada.  Tu smo mi, pratimo tvoje korake.  Pust...

Tamo gdje smo se sreli. A gdje ljubav, pjesmu pjeva. Tamo gdje smo ljubav započeli a sad se sniva. Tamo gdje sam ruke svila oko tvog vrata i na tvoje čelo moje naslonila. Tamo gdje je ljubav svoja krila otkrila. Tamo gdje sam sa tobom sretna bila. Tamo gdje se tvoj pogled razdvaja, od mog. Tamo gdje nam ruke zagrle jastuke. Tamo gdje olovni vojnik stoji pored balerine. Tamo gdje za razgovor priznaju tišine. Tamo gdje smo se ti i ja probudili iz sna, željo jedina. Tražen si u snovima budnim pogledima. Skupila sam sve tvoje riječi u jedan kofer i nosim ga svjetom sa sobom. Razgovaram sa pticama o tebi. Kažu mi da te sretnu često. Da sjediš na našem mjestu i da crtaš od jutra do mraka. Da se zagledaš u daljine i da za razgovor čuvaš tišine. Ponekad do tebe navrati jedan čovjek i razgovarate. I opet se tvoje ruke crtežu vrate. Tvoje ruke što zagrle jastuke. Ovdje sam, ako se pitaš. Ovdje ti pričam o ljubavi kad te san uhvati. Ovdje ti pletem džemper od ljubavi. Da te čuva u hladnim noćima ...

Reći ću vam, ne tajnu, negdje je to priča. Nisam dolutala, ni doletjela iz nekog filma ali nešto tome slično jeste. Probudila sam se iz sna i stajala sam nasred ulice.  Čula sam kako me neko zove i okrenula sam se.  Nekoliko ljudi me je gledalo u čudu. Jedan gospodin je rekao dijete, šta to radiš? Gledala sam ga zbunjeno i htjela reći. Kako šta radim? Ja sanjam. Ovo je san i vi ste svi došli u moj san. Onda sam shvatila da sam ja došla u njihov svijet i da sam itekako budna. Zažmirila sam i otvorila oči.  Sad sam bila opet u svom domu. Putujem u treptajima očiju. Osjećam se kao naučni projekt. Čovjek sam. Koža mi je stvarna. Prostori kroz koje putujem su kao slike iz mojih snova. Listam svoje sveske. U njima bezbroj skica sa mojih putovanja. Sve zapisujem kako bih se sjetila kad se probudim. Ko sam ja zapravo? Za neke sam tajna o kojoj ne znaju gotovo ništa. Neki misle da sam optička varka koju su poslali da putuje kroz vrijeme. Ja svoje skice crtam kroz ulice. Svaka od n...