Škrinja, švelja i špajz

Tražio je u srušenom svjetu tragove. Odavno su se ljudi otuđili jedni od drugih. Obradovao bi se kad bi neko došao i pokucao na njegova vrata.  Osmjehnuo bi se i ugostio svakog putnika koji bi putovao prema sigurnim mjestima. Nije odlazio iz svog doma. Tu je bila sva toplina koju je još kao dijete volio. I danas, kao odrastao čovjek, on jutrom sjedi na terasi i sluša prirodu.  Kaže da je to muzika koju ne može prenjeti ni jedan radio. Tu nastaju pjesme kojih se sjećaš uvjek. Razgovarao bi sa ljudima i kad bi ga pitali zašto ne ide iz te pustinje.  Rekao bi da je to njegova pustinja u kojoj stvara djela. Čuvao je sve fotografije, pravio bi izložbe kad neko dođe.  Vodio ih je u svijet za koji su zaboravili. Nije bilo sigurno ostati u tom djelu, ali on je tu osjećao slobodu kakvu nigdje drugo ne bi mogao pronaći. Jer gdje god bi otišao bio bi stranac. Njegove fotografije bi ostale u prašini.  A on je iz te prašine stvarao čuda. Zapisivao je svako jutro priče koje n...

Rekao je postaću heroj tvog romana džentlmen i dama sa ukusom malina na usnama. Došetaću u tvoje riječi i ti ćeš ih perom, papiru reći. Okretaće stranice i tražiće tvoje i moje lice. A naša slova oblikuju srce. Rekao je ostaviću ti šešir na prozoru i u njemu dva goluba. Tako nećeš biti sama, onih dana kad putujem. Bićemo film ti i ja, džentlmen što pjeva ispod tvog prozora i plemenita dama. Ti nećeš nositi kofer sama. Jer sve što tvoj kofer nosi to čuvam ja. I zagrlim i zavolim, samo jedno te molim. Sačuvaj taj sjaj u očima tvojim. Nosiću ti kišobran po kiši. Ispod tog kišobrana ti piši. Biću tvoj grad u kom se možeš sakriti, jastuk na kom možeš sniti. Rekao je postaću dio tvojih dana i tvojih noći. Vjeruj mi ja ću doći. Kad budeš pronašla dva goluba u mom šeširu. Piši sunčevim zracima i zvjezdama na papiru. A ja ću u punom i najljepšem smislu reći šta osjećam prema tebi u pismu. I pismo će putovati kao u davna vremena pismo za damu od džentlmena. Kad vidim maline, sjetim se tvojih usa...

Otvorio je vrata i gledao je jutro.  Sjeo bi na stolicu i slušao kako se slažu note koje čine melodiju. Nije dao sebi da zaboravi vrijeme koje je bilo prije. Čuvao je na dlanovima uspomene.  Kažu da je lutao noću i sakupljao u svoju torbu sve one sitnice koje bi ljudi odbacili.  On im je darovao dom. Te sitnice nisu bile samo stvari već i zaboravljena osjećanja.  Često ostavljena na nekoj klupi u parku. Skupljao je stare televizore i radija. Pravio bi kina i emisije, i onda bi ih odaslao u domove ljudi. U svijetu gde je bilo pravilo da pravila nema više. On je vraćao nadu u ljude. Bio je mnogo puta povrjeđen od ljudi. Opraštao im je. Nije bilo mjesta u njegovom srcu za ljutnju. Znao bi i on tu i tamo pustiti suze niz lice. Govorio bi da se duša tako umiva. Kako je svijet odavno bio srušen i ljudi nisu više bili nasmijani kao nekad.  Puštao bi filmove iz kina gdje bi se čuo smijeh. Čuti smijeh bilo je nešto što je smatrao rjetkim trenucima. Skupljao je i njih. Za...

Čujem ti korake.  Krojim oblake za tvoje jastuke draga. Ti i ja smo muzej nedovršenih veza. Teza koju nismo napisali. Usne mi žeđaju za tobom.  Prolazim praznom sobom, nalazim tvoje knjige,  tvoja pisma, i sve ima smisla. Kad na tebe pomislim draga. Čujem ti riječi sa usana, noć je bez sna. Pismo sam ti dragi pisala pored fenjera, budna sam ostala. Pustila radio da svira. U meni ostavljeni tragovi jedne davne ljubavi. A i dalje osjetim blizinu kad sati kao inati dođu. Kad mi tvoje oči mislima prođu. Dragi, krojila sam od uspomena haljinu kad se sretnemo na plesu. Znam, nećeš me prepoznati, biću skrivena iza vremena tvog sjećanja. Bio sam i ostao negdje između priče o nama i samotnih dana. Draga, da li ću te prepoznati kad budeš zastala pored mene ili je svoje učinilo vrijeme. Eh, te uspomene što kradem od sebe da zaboravim tebe, ali ne ide. Kad  me vide, kažu da nisam onaj otprije. Otkad si otišla, ništa isto nije. Rijetko sam sada među ljudima, sve što bih htio reći...

Vrijeme u kom se nalazila, bilo je daleko od onog koje je sanjala.  Ostavila je svoj kofer pored ormara. Stvari su stajale danima.  Soba joj je bila strana.  I sama sebi je bila stranac. Ko bi rekao da je to prostor u kom je provodila vrijeme.  Ništa se nije promjenilo, osim godina koje su ostavile trag na stvarima. Ljudi su odavno otišli iz tog mjesta. Jedino se ona vratila. Uvjek je bila ispred svog vremena, a sad se našla u vremenu koje ne zna. Kada je govorila da trebaju otići jer nije sigurno, nisu joj vjerovali. Danas su svi daleko i na sigurnom. Ona je tu gdje ništa nije sigurno. Osim toga da si ostavljen i prepušten sam sebi. Raspakovala je stvari, mada nije znala zašto.  Znala je da će ih brzo vratiti u taj isti kofer i krenuti ne zna ni ona gdje. Distopija filmova u njenim mislima listala se.  Njene oči su bile ekran koji je gledao te filmove. Vjerovati nekom, o kako je to bilo strano u ovom vremenu. Ljudi bi pričali o sigurnim zonama, a onda bi s...

Vidim na tvom licu tajne Svemira. Vidim u tvojim očima, divlju ljepotu. Tvoj pogled je kao nebo. Lutam u tvom pogledu, izgubim se i pronađem put natrag držeći tvoju ruku. I ti ideš sa mnom. Čitao sam poeziju iz tvog osmijeha. Kad tvoje usne riječi govore one su kao šapat vjetrova. Znaš vilo, noću slušam tvoje riječi koje šalje vjetar i one se naslone na moje rame. Tako zaspim, slušajući priče sa tvojih usana. Tvoja kosa je kao vjetar koji sam dodirnuo svojim rukama. I osjetio sam nešto, što nikad prije osjetio nisam. Želim čuvati sve to. Ne mogu te pustiti da odeš. Kažu, kad voliš, pustiš. Ti si tu u slomljenim djelovima mog srca. Došla si da mi budeš melem. Pronašao sam beskraj u tvom zagrljaju. Trebam da budeš tu. Ta divlja ljepota u tvojim očima. To je nešto što ne mogu zaboraviti. Ti nisi vila, ti si žena sa krilima. Kad jutrom, otvorim oči vidim te kako stojiš pored prozora. Okreneš se prema meni i pogledaš me očima. I znam, ne sanjam, budan sam. Uvjek ćeš imati dom u mom srcu. Sp...