Postovi

Odlutaj sa mnom

Slika
U daljini čuje se klasika i svira harmonika. Prsti tvoji putuju po dirkama. Zatvorenih očiju tvoje ruke note znaju i džez sviraju. Vjeruješ, da ona čuje tvoju muziku i da se daljinama dodiri osjete. Kad oči otvoriš u rock muziku note pretvoriš. Nju u galeriji vidiš. Sviraš fado i kako ti srcu drago. Znaš da je ona tu među ljudima. Od tvog pogleda, do njenog osmijeha. Ona je tvoje utočište kada note odlutaju i kad te ne razumiju ljudi. Ona je ta, tvoja harmonika to zna. Noćas njoj sviraj sve pjesme i melodije. Ona je tu kad niko nije. Topi se med sa usana, sviraš fado, kako je njenom, a i tvom srcu drago. Prepliću se prsti njeni i prsti tvoji, ona note vodi. Svira harmonika, na tvom ramenu njena ruka. I jedna poruka na harmonici. Srešćemo se u Lisabonskoj ulici. U Rua Augusta, pješačkoj zoni. Uzmi karte Lisabon za tri dana, Lisabon za 5 dana, Lisabon za zauvijek. Čitaj mi sa usana note koje sviraš. Dušom mi pjevaj, pjesme tvoje. Prstima što sviraju raspleti kose moje. Obasjana suncem sv...

Roman je srce

Slika
Ptice lete, negdje u daljini čuje se muzika. Otvaram ormar i kroz prozor čujm povjetarac. Iz ormara vadim knjige. Pakujem ih u kofere. Uzimam pero i papir, sjedam za sto. Pišem pismo. Ostavljam ga sa strane na hrpu pisama napisanih koja još nisam poslala. Poslaću ih stra ili nekog drugog jutra. U svakom pismu jedna stranica otisnuta iz srca. Roman je srce kad vam kažem. Pita se tu i duša.  Autor teksta: Milena Vujinović Slika preuzeta sa sajta: Pixabay

Ako te pronađu u mojim snovima

Slika
Ako te pronađu u mojim snovima. Ti reci da sam te tu sakrila. I pjesma na gitari svirana, za tebe je Dž pisana. Ako te pronađu u dahu proljeća. Ti reci da sam te tad zavoljela. Ako te pitaju Dž ko sam ti ja? Ti reci djevojka što mi je svojim pjesmama srce ukrala. A ja, ko ja, ponosan otišao sam. Dolutam mislima u ulicu njenog grada da je vidim, a da me ne vidi. I opet odlazim. Ako te pronađu u pregrađu i kažu ti da su me sreli. Ti reci Dž da se godinama nismo vidjeli. Pisao sam ti pisma. Moja Milena ih sve čuva i rado ih se sjeća. Pronašli su me Milena u tvojim snovima i u dahu proljeća. Znaš, rekao sam im, ta mala (kako je od milja zovem) drugačije vidi svijet i osjeća. Ako te pitaju gdje smo sada mi? Ti reci udaljeni kilometrima, a bliski srcima. Ako te pronađu tamo gdje smo pričali satima. Ti reci da smo zajedno sat postavili na bulevaru ljubavi. Ako te pitaju zašto nismo zajedno? Ti reci da se nikad nismo rastali da smo dušama uvijek povezani ostali. Upali fenjere, spakuj kofere to...

Pišem

Slika
Ja sam dolutala, mada kažu da znam tačno sa koje tačke Svemira sam se odmetnula. I došla ovdje biti dodir mora i valova. Po noći šetam ulicama i zapisujem šapate noći.  Ljepa je to melodija, ako umiješ slušati. Zrna pustinje sam  stavila na dlanove i poslala ih kao želje.  Ko zna, stići će jednog dana do Sahare i zaplesati sa pustnjskim ružama. Pjesme pišem na hartijama vremena i slažem ih kao eksponate u muzeju. Autor teksta: Milena Vujinović Slika preuzeta sa sajta: Pixabay

Zagrljaj djeteta

Slika
Vidimo li djecu oko nas? Čujemo li ono što njihove duše govore bez riječi? Svako jutro prije podne i svaki dan poslije podne vidim majku kako ide sa četiri djeteta ulicom. Jedno dijete ide u školu. Bio je snjeg i hladno gledam kroz prozor i vidim ih kako idu ulicom i jedno dijete nosi,  drugo vozi u kolicima i pored nje ide još dvoje djece. Gledam i krenu čovjeku suze. Kolica ne mogu proći kroz snjeg, jedna djeca se raduju a druga plaču. I meni krenu suze. Dotakne me kako danas ljudi sami vode svoje borbe. Ne traže ništa, ponosno idu svojim putem. Prišla bih da pitam treba li pomoć. Ali vidim ponos na njenom licu. Majka, kao majka i kad je nemoguće ona ide svojim koracima da bi i njena djeca mogla proći. Taman, bio i snjeg koji pada neprestano i vjetar koji isti snjeg nanosi. Pitam se tako, je li imaju topli dom, kako se snalaze.  Čekaju tatu da dođe sa posla. Igraju se, izvode nestašluke uobičajene za djecu. Dijete koje ide u školu piše zadaću i krajičkom oka prati ostalu dje...

Priča mi on

Slika
Otvorio je prozor i gledao kako jutro razgovara sa suncem. Naslonio se na okno prozora i ispijao kafu.  Tražio je u romanu svojih dana neku skrivenu rečenicu.  Htio je da mu otkrije tu tajnu o kojoj je slušao. Često puta bi je zaboravio, spakovao u kofer sjećanja. I sad kad mu treba ta rečenica, sakrila se gdje je njoj milo. Nije on želio da se zatvori u tu sobu koja ima divan pogled na ulicu  i koja je sačuvala sve njegove neprospavane noći. Pričao je on tim zidovima i golubovima na krovovima svoje besane dane. Čitao je knjige i slagao na jednu stranu pročitane, a na drugu one koje tek treba čitati. Danas mu se ne ide vani, provešće dan u toj sobi što je ispisala pisma  koja još u kovertama stoje i gledaju prema vratima.  Traže da se stavi markica i pošalje na adresu. Pošta mu je daleko.  On je ta pisma dostavio u svojim mislima. Čak su i pročitana i on odgovore na ista već zna. Nekad, se osjeća kao pisac, kao pjesnik koji stihove piše na papirima koje je ...

Čovjek kojeg znam

Slika
Soba u kojoj sam se probudila ima na sredini stol i dvije stolice.  Vidim prozor i spuštenu roletnu. Da li je noć ili je dan? Igra li se suton svitanja i ima li ovdje čovjeka? Ili sam, sama među knjigama? Podižem roletnu i osjetim sunce kako proviruje  i dodirnu mi lice njegove zrake. U hodniku čujem korake. Nisam sama među knjigama. Ima ovdje tragova čovjeka, čujem mu korake izdaleka. Neko je pustio pjesmu koju volim na gramofonu. U kutku sobe postavljena je telefonska govornica. Gledam se u ogledalo i tražim napisanu poruku. Filmska recenzija u mojim mislima. Album fotografija stoji pored kreveta. Koraci zastaju pred vratima. Ključ otključava i otvaraju se vrata. Otkucaji sata ravnomjerni su otkucajima mog srca. Vidim u mraku obrise lica, čovjeka kojeg znam. U oči ga gledam. Kaže mi zažmiri to što osjetiš na obrazima to su leptiri. Otvori oči i vidi pčelu kako pleše sa cvjetom. Znaćeš, da nisi sama među knjigama. Ti si vila, među ljudima. Zvoni telefon, podižem slušalicu sa ...