Škrinja, švelja i špajz

Pisala sam. Pišem i sad. Otuđenost i tehnologija. Dva tasa vage koja često prevagnu na jednu stranu i drugu drže na odstojanju. Danas ljudi ne osjećaju po srcu i duši.  Danas ljudi pitaju vještačku inteligenciju kako se osjećaju,  šta trebaju uraditi da bi pronašli srodnu dušu. Šta im odgovara od odjeće i trebaju li reći šta osjećaju. Stavimo u to sve da smo u vremenu gdje je to dio života čovjeka. Nego da vas pitam? Kako smo živjeli prije svih tih čuda? Čuda koja odvode čovjeka u sve veću otuđenost. Tako da će ljudi postati roboti svojih misli, uređaja koje drže u rukama. A koji im diriguju način života. Ne, ljudi su to već postali. Dok se okreneš postaješ dio mreže u koju te uplela tehnologija zajedno sa vještačkom inteligencijom. Sve ovo pišem, sa stajališta laika što se tiče tehnologije i te vještačke inteligencije. Meni je razumije se draže pero i papir.  Stvarni osjećaj koji mogu dodirnuti rukama. Priče koje piše moja mašta. Gdje ide ovaj svijet i zaista,  post...

Ulazim u galeriju i vidim slike.  Trenuci sjećanja dolaze kao povjetarac.  Onda se rasprše i ostave mi tragove rasute u okvirima slika. Gledam sliku po sliku i to nisam ja.  Svaka slika ima svoje svjetlo.  Oko mene su ljudi, vode razgovore. Sjedam na stolicu, uzimam papir i pišem.  U trenutku više nisam u galeriji već u kući i čitam knjigu.  Olovka i papir nisu tu. Na stolici šešir. Stavim ga na glavu.  Više nisam u kući, sad sam u kinu. Ostavljam šešir sa strane i u ruci imam kokice. Na dlanu papir i nacrtano srce. Olovke stoje poredane posred stolice. Film počinje ja nisam u kinu stojim kod moje ulice. Ulični umjetnik svira gitaru i pjeva pjesmu koju ne znam. Ali znam da je to pjesma koju ću voljeti. Ja nisam iz budućnosti djevojka sa ordenom hrabrosti. Ja sam izvan okvira slika. Ja sam trag putnika. Sadašnji otisak vremena i jedna sasvim neobično- obična žena. Ja sam topli ogrtač što čuva od hladne zime. Ja sam neko ko piše ljubav i kad ti se čini d...

Pričali su mi o njemu. Za svo ovo vrijeme nisam ga srela.  Govorili su mi da bude na istim mjestima. Rekli bi, on luta, izašao je iz priče. Jedne večeri sam nacrtala njegov portret.  Crtaš nekog o kom si slušao, a nisi ga prije tog vidio.  imaš samo obrise i stvaraš rukama linije koje se oblikuju u lice čovjeka. Crtajući sam govorila riječi koje su postale poezija. Kao da me on može čuti negdje tamo na našim ulicama. Imaš ono nešto, što ruke traže. Imaš ono nešto, što se sa usana kaže. Imaš ono nešto što se čuva. Ideš u kaputu prema meni sa osmjehom. Iz džepa izvadiš pismo i kažeš otkad se sreli nismo. Kad bi se sreli tekli bi minuti. Pjesme me na tebe sjećaju. Vitez se vraća, vjetrovi šapuću. Imaš ono nešto u duši tako vješto što doputuje u moje snove. Nastali bi noćni sati. Ostavila bih portret na stolu, pogasila svjetlo i otišla da spavam.  Ujutro bih sjela za sto i nastavila sjenčiti portret  i tako danima. Dio po dio i njegove oči su me gledale. Osmjehnula ...

Sjedimo jedno preko puta drugoga. Na stolu spisak uloga. Tebi i meni u ruci olovke, pišemo stihove. Redom ih listamo, jedno drugom u pogledu skitamo. Ti i ja ne glumimo, mi stvarno volimo. Ostavi spisak sa strane, šapni mi na tenane sve tajne čuvane samo za mene. I ne gledaj na sat i vrijeme, ni šta kazaljke pokrene. To mora da je ljubav kao između tebe i mene. A i znaš da je sat zanat za sebe, da on mjeri vrijeme a ne poglede. Pruži mu ruku, pusti papire da polete zajedno sa danom. Mi nismo uloge što prolaze ekranom. Otvorimo vrata i izađimo vani. Stani. Samo da te pogledam i zapišem u biću mom, taj osjećaj koji imaš, kad me gledaš. Sad nastavimo dalje niz ulice.  To što osluškuješ, to je moje srce. I čini nam se da plešemo umjesto da hodamo. To je kohezija nastala od dodira. Tajno mog svemira. Puštam te da me vodiš kroz sve prolaze, vidi laste na jug odlaze. Znaš, ljepo je biti pored tebe. I kao da smo na svjetu sami, mi nismo romantična drama sa Tv ekrana. To što osjećamo ne piš...

Ko može da zna našim mislima pute.  Kad ih obučemo u kapute i izađemo vani. U cipelama sa poderanim đonovima.  A nema obućara da ih zakrpi. A mi plešemo na kiši. I ko može da zna gdje sam se sakrila u tonovima jeseni i ko može da zna nešto više o meni. Gledaju mi lice misle da mi čitaju srce. A ne znaju da se dubine mog bića ne otkrivaju u pogledu  i osmijehu. Ko može da zna kako se u meni sanjaju sva godišnja doba. I koliko je teška moja torba što je nosim na leđima. I ko može da bude pandan mojim snovima. Da zagrli moj svijet, a da ne pobjegne. Ko može sa mnom da sjedne za sto i da satima ćutimo. Ko može suze da obriše i osmijeh da napiše.  Onaj osmijeh, što traje.  Prođe sa mnom kroz kiše i da slobodu diše. Ko može da ostane, kad mu dođe da ode. Ako postoji taj neko, pa čak i da je daleko. Onda da krenemo zajedno da tražimo našim mislima topli dom. Ko može da zakrpi đonove da kiše ne prolaze. Ko ima dobrotu u sebi da bude tvoj put.  Kad ugrije sunce da n...

To što smo htjeli jedno drugom reći, rekli bi pjesmama. Čuvali tajnu na usnama. Bile bi nam to mape za korake. Da tvoj pogled, moj pronađe. Čekam te tamo gdje staju vozovi. Ni ljeto ni jesen u meni. Mirišu prvi taktovi jeseni. Ulicom putuju pečeni kesteni. A ni ljeto ni jesen u meni. Ljubav dođe kao grožđe. U nama zri onako s jeseni. Misliš li o meni to se ne pitam. Još skitam onim drumovima u kojim tvojih koraka ima. I sjedim satima pred tvojim vratima. Sve kao hrabar sam da pokucam i da ti vrata otvoriš. O kako netaktično od mene i to tako u jesen uvjek krene. A ljeto si za mene. Onda si se kao jesen u moje biće ušunjala. I tu si ostala. Tražim te tragovima vozova. Moja si karta i pjesma moja. A šta sam tebi ja, moja malena?! Iz tvog stana dolazi muzika, ja sam plesač ispod tvog prozora. Izađi pa mi pokaži korake. Da plešem sam, priznaćeš, to ne ide. Spušta se veče na tvoje prozore, a ja za tebe slikam sutone. Izvini ako sam ti povrjedio osjećanja. Ima tih dana, kad sam stranac i sam...