Škrinja, švelja i špajz

Kad u noći sjenke igraju ples svima dobro znani, tada neobični ljudi stupaju na pozornicu teatra. Jer jedino tada je pozornica slobodna.U to vrijeme dok sjenke lutaju ulicama, na sceni teatra neobični ljudi govore( bez da glume) kako stvari izgledaju danas. Pomjeraju se granice mogućeg i nemogućeg. Njima nisu potrebni šaptači.Oni nemaju unaprijed napisan scenarij.Oni ga stvaraju usput. Improvizuju. Ne režiraju predstavu, već je stvaraju uz pomoć svega što ih okružuje.Sve oko nas su teatri.Teatri, gdje sjene imaju svoje izvedbe. Noćne sjene sto gradom hodaju, danju su im lica sakrivena pod maskama.Tek u noći im prava lica može čovjek vidjeti. Neobični ljudi zapravo i jesu poenta priče. Oni reaguju, preduzimaju i realizuju. Oni se usude biti ono sto jesu. Bez maski.Oni ne obraćaju pažnju na to šta drugi govore.Oni su svoji u njihovom vremenu i njihovom svijetu. Ne ograničavaju ih kazaljke na satu. Ne trče za vremenom,već puštaju vrijeme da teče, pritom mudro to isto vrijeme upotrijebe da...

Kako bi bilo da, jednog dana,donesete jednu sasvim neobičnu odluku? Recimo da bi to otprilike izgledalo ovako:Prolazite pored autobuske stanice, primjećujete jedan neobičan autobus. Na njemu se nalazi natpis: Improvizuj i promijeni! Djeluje Vam zanimljivo, iako niste od onih koji vole ne predvidive stvari. Tim više što ne znate gdje vodi ta improvizacija? No odjednom Vam je dosta igre, koju igrate svaki dan. Poznajete sve igrače sa kojima ste učesnik u svakodnevnom životu. Poput magneta Vas privlači natpis. Idete prema autobusu.Vozač pomalo drijema, no iz polu sna ga prenuše glasovi, potencijalnih putnika. Pitate se gdje se može kupiti karta i u kom pravcu ide autobus? No vozač kao da čita vaše misli i kaže Vam: Karta se ne kupuje,Vi ste karta! Pravac i odredište ćete sami odrediti. Kako to pitaju se svi, među njima i Vi? Na Vama je da donesete odluku. To je Vaš izbor i sloboda. Putnici polako ulaze i vi ste se odlučili da idete! Unutrašnjost autobusa se ne razlikuje od onih sa koj...

Lutam svijetom u potrazi sam.Tek obično-neobični čovjek sam. Tražim, ne znam šta? Ali kad pronađem znaću. Lutam, a na mjestu stojim. Idem a ne idem. Smjenjuju se dani, noći, godine još tražim, ne nalazim ali naćiću. Znam, osjećam. Zastanem, poželim odustati, priznajem! A onda opet nastavim. Zapetljam pa odpetljam cijelu priču. Sve kažem a ćutim. Sakrijem u jednu kutiju, sve ono što ne želim da drugi znaju.Oni vjeruju samo u ono što vide.Ono što ne vide ne poznaju pa žive sa svojim ubjeđenjima i uvjerenjima. Pogledom sve kažem, no oni to ne prepoznaju. Pustite neka vjeruju u ono što vide, vi znate istinsku vrijednost onog što ste u kutiju spakovali.Čuvajte je, to će vam pomoći u potrazi.Vi ćete znati kad treba otvoriti kutiju.? Šta čovjek može kad drugi slagalicu za njega slože? Šta može nego osmjehom maglu otkloniti i produžiti dalje? Otjerati kišu ljudskih riječi što se odjednom na njega sruče. Niste vi od jučer, vi ste od danas! Vi ste od danas ono što niste jučer bili. Kroz suz...