Škrinja, švelja i špajz

Pomjeri zavjesu od paučine, otvori prozore. U horizontali, nema vertikale. Horizonti pred tobom su tvoj izbor. Vidiš ono što želiš, što proizvedu misli koje ti putuju u glavi. Kao da smo eksperiment, pa smo otuđeni i prilagođavamo se virtualnim svjetovima. Konstruisanim samo za nas. Kao da nemamo osjećaje, neko ih je izbrisao. Skupljamo po kontejneru emocija, mrvice i ambalaže naših lutanja. Možda nađemo nešto što je ostalo, a upotrebljivo je? Može da nas spasi, da nahrani gladne duše. Nema osmjeha, nema ljubavi ni trag joj se ne nazire. Sve je samo privid koji ukazuje na uzaludno traženje. Da li je sve ovo simulacija, jesmo li prevareni? Je li ovo još jedan zadatak? Ako jeste, onda prihvaćam da odigram do kraja?! Ako je ovo optička varka, još jedna u nizu zamka, onda prestajem da budem eksperiment ?! Izlazim iz ove kocke i ovog virtualnog svijeta od prašine, neću da budem dio ljudske taštine. Pobunjenikom me nazivate, to mi nije ime. Dovoljno dugo sam ovdje, poznajem sve ono čemu ...

Pronađoh, konačno pronađoh što tražih. Skriveno u prostoru, izgubljenih stvari. U odajama gdje sjećanja ne mogu da dođu. Pronađoh, kad pustih da se samo nađe. Lutalo je po prostranstvima i pustinjama. Tražilo je oazu i kap vode. Ne može se riječima opisati, ni pantomimom objasniti. Nevidljivo je, bez oblika i boje. Neodređeno i nedorečeno. Sad, da me neko pita kako ga nađoh, ne znam ni da objasnim?! Kako da objasnim ono što nema oblik, a svugdje je oko nas? Ne vidimo ga, a kad bi zastali vidjeli bi!? To je neki međuprostor. Koji ne dozvoljava rastojanje među ljudima. Sjećam se da je pirio vjetar, letjele su na vjetru note ispisane na papiru. Čula sam simfoniju, pod nebom. Nakon kiše pojavile su se zvijezde na nebu. Kao znak da kiše neće više biti, te noći. No ipak sam nosila kišobran. Za svaki slučaj bolje da je tu. Vidjela sam nasmijane ljude, kako pjevaju i plešu. Tada pronađoh taj međuprostor. Nasmijah se, kako stvari mogu da se slože same od sebe. Prava je umjetnost sačuvat...

Šta ako, dodirnem zvijezde rukama, mjesečini budem drug? Šta ako, pustim suze niz lice, a među ljudima sam, ili osmjehom pozdravim jutro? Ako plešem po kiši, bez kišobrana, jesam li manje čovjek među ljudima? Pitanja svom narodu postavlja djevojka neobičnog imena! Oduvijek drugačija, svoja i posebna. Noću skrivena luta kroz grad, u kom se vode bitke za opstanak. Odabrana imenom, sa posebnim razlogom je postala vođa. Na granici dva svijeta različita, čuva svoje pleme. Ponekad osjeti strah u hladnim noćima, no samouvjereno stoji na granici beznađa. Ona vjeruje, to joj snagu daje! Postojalo je jedno vrijeme, postojao je jedan svijet u paralelama svemira. U njemu su živjeli neobični ljudi, raspoređeni u plemenima. Svako pleme je imalo svog poglavicu. Jedno od tih plemena je bilo odvojeno od ostatka svijeta. Živjeli su u miru sa svima i nisu ulazili u sukobe sa drugim plemenima. Njihov vođa je bila djevojka neobičnog imena. Po rođenju je dobila  ime koje je bilo znak. Njeno im...