Škrinja, švelja i špajz

Posred šava zaborava, na dlanu da li pismo ili glava. Tek stoji jedan novčić od metala. Kod fontane Di Trevi zaboravljeni su se sreli. Pogledaj me u oči i reci mi jesmo li ruže pustinje,  trag milostinje i prepušteni sami sebi. Zamisli želju i pusti sa dlana da krene. Kad  novčić padne u fontanu, sjetićeš se ti mene, a ja tebe. Sješćemo na klupu nas dvoje, ulicama prolaziće ljudi i ostaviće novčiće  u fontanu Di Trevi. Neće ni znati da su se zaboravljeni sreli. Otuđeni od vremena kao ruža pustinjska nastali od pijeska. Latice nam krhke i kao oštrice.  Treba biti nježan kad nas neko dodirne. Skriveni smo ispod pijeska, pojavimo se kad prođu pješčane oluje. Kad nas dotaknu zrak i vjetrovi mi cvjetamo u pustinji. Jesi i ti kao po legendi voljeni što za svoju voljenu ljek traži. Suze ti pijesak dotaknu i pojavi se ruža pustinje. Reci mi sjećamo li se? Otvori vrata posred ulice s' druge strane vrata, čekam te. Pružam ti ruku sa novčićem na dlanu. Posred vjernosti i ljubav...

Kažu da sam izmaštana priča. Putnik bez vodiča. Kažu da fotografišem pauka dok mrežu plete. I čuvam ptice kad jutrom u dvorište slete. Kažu da pišem po ulicama priče.  Sunce ih zapamti, kiša ih sakrije. Rijetki ih pročitaju dok noću skitaju. U nekim svojim mislima i samoćama. Tada njihove stope pokupe riječi sa ulice. Tako priča po priča putuje. Kažu da sam skrivena u nekim neznanim zemljama. I da je sjeverni vjetar drug mojim rimama. Kažu da me ne možeš stići i da sam ja priča u priči. Iz knjige u knjigu putujem, sa pticama drugujem. Ne pitaj me ko sam i gdje stanujem. Gdje dane danujem, gdje noći noćivam. Vila sam i ništa me ne pitaj. Reći će ti da sam zagonetka o kojoj ne možeš ništa znati. Ja sam slobodna kao vjetar sa kojim ti ne znaš plesati. Reći će ti gdje stanujem, a ne znaju ni oni. Gdje putuju mog voza vagoni. Do mene ne stižu telefoni, pozivi i poruke. Ja samo znam da sve mogu reći ruke. Reći će ti da ne gledaš mape i ne tražiš moje korake. Jer gdje da pronađeš pisca sk...