Sjećam se da smo se voljeli

Posred šava zaborava, na dlanu da li pismo ili glava.

Tek stoji jedan novčić od metala.

Kod fontane Di Trevi zaboravljeni su se sreli.

Pogledaj me u oči i reci mi jesmo li ruže pustinje, 

trag milostinje i prepušteni sami sebi.

Zamisli želju i pusti sa dlana da krene.

Kad  novčić padne u fontanu, sjetićeš se ti mene, a ja tebe.

Sješćemo na klupu nas dvoje, ulicama prolaziće ljudi i ostaviće novčiće

 u fontanu Di Trevi.

Neće ni znati da su se zaboravljeni sreli.

Otuđeni od vremena kao ruža pustinjska nastali od pijeska.

Latice nam krhke i kao oštrice. 

Treba biti nježan kad nas neko dodirne.

Skriveni smo ispod pijeska, pojavimo se kad prođu pješčane oluje.

Kad nas dotaknu zrak i vjetrovi mi cvjetamo u pustinji.

Jesi i ti kao po legendi voljeni što za svoju voljenu ljek traži.

Suze ti pijesak dotaknu i pojavi se ruža pustinje.

Reci mi sjećamo li se?

Otvori vrata posred ulice s' druge strane vrata, čekam te.

Pružam ti ruku sa novčićem na dlanu.

Posred vjernosti i ljubavi stoji šav zaborava.

Darujem ti novčić od metala.

Stavljaš ga na dlan i kažeš mi, odnekud te znam.

Sjećam se, sjećam.

Sjedaš na fotelju, zamišljaš želju i novčić puštaš sa dlana čudesna je Di Trevi fontana.

Klupa se briše, odlazimo na dvije strane. 

Na fotelji žute boje još uvijek narandže stoje.

Posred čežnje i želje u nama stoji šav zaborava. 

Da li pismo ili glava, tek na spojenim dlanovima stoji jedan novčić od metala.

Ja tebe znam, oduvijek sam te znala.

Pogledaj me u oči ruže smo pustinje, trag milosti i prepušteni sami sebi.

Sjećam se, sjećam, da smo se voljeli.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay