Putokazi

Idem ulicom još jednog u nizu gradova.U prolazu srećem ljude, koji žurno idu svako svojim putem.

Vode ih njima znani putokazi. U mislima sa sobom nose djeliće dana koji je pred njima.

 Planiraju, razmišljaju sa osmijesima na licima, ima i zamišljenih pogleda. Sunce se kroz oblake pomilja, ljudi ne primjećuju plavo nebo, miris jeseni u zraku.

Svi su oni slobodni putnici kroz vrijeme u nizu ponavljanja svakodnevne rutine.

Ne vide čaroliju dana u kom se nalaze.

Razmišljam i koračam, zapažam i posmatram, uživajući u svakoj sitnici koju srećem uz put.

Približavam se jednom od simbola grada, velikom parku. Sa obje strane se nalazi drveće koje razdvaja utabana staza.Vrijedni radnici čiste lišće koje pucketa pod nogama i vjetar ga nosi u daljinu.

Jedni pak prave kućice za ptice, koje će tu provesti zimu. Pogledam ka nebu i vidim rode kako odlaze. Putuju ka toplijim krajevima u stopu ih prate laste. Poželjeh im sretan put.

Slobodno nebom lete, pozdravljaju grad i ljude dok ne prođe zima i ponovo se ne vrate.

Idem ja tako i primijetih kako na jednoj od klupica sjedi jedna djevojka. Oko nje su se okupile ptičice,cvrkuću dok im ona baca mrvice hljeba i hrani ih. Izgledala je neobično, imala je na sebi odjeću iz nekih prošlih vremena i  šešir na glavi.

Zaista neobično, pomislih u sebi. U rukama je držala korpicu. Priđoh i rekoh joj: Dobar dan !

Uzvrati mi pozdrav. Upitah je : Izvinite, je li i vi radite ovdje? Moglo bi se reći.

Ovdje sam često, pogotovo u ovo doba godine.Radim kao ulični prodavač.

Kako ljudi često šetaju ovim parkom, ima više kupaca.

Znači Vi prodajete neke radove. Da, tačnije kreativne radove.

To su moje rukotvorine. Kad završim sa prodajom, kupim hljeb ili hrane za ptičice i dođem baš na ovu klupu da ih nahranim. Već je sve hladnije, bude mi ih žao.

Vidjeli ste kako njihovi drugari već putuju u toplije krajeve.

One ostaju  ovdje, često mi prave društvo iako ne govorimo istim jezikom savršeno se razumijemo.

Drago mi je da im ove godine prave ove drvene kućice pa će im bar malo biti toplije.

Imaće gdje prespavati, kad pahulje počnu padati i budu još hladniji dani.

Sa pažnjom sam slušala kako djevojka priča.

Ona je vidjela sve ono što ljudi koje sretoh uz put nisu niti stigli primijetiti.

Hoćete li vidjeti moje radove ?

Rado, i ne samo to kupiću nešto da imam za uspomenu na ovaj grad.

Izvadila je iz kutije par radova.

Mogu li Vam predložiti nešto ?

Slobodno, rekoh. Imam ovdje jednu kutijicu, sa porukom.

Na poklopcu se nalazi jabuka, jedan od simbola jeseni.

Izgleda obično, ali je čarobna.

Kad ti zatreba odgovor na neko pitanje ,poruka koja je na kutijici će ti biti "Putokaz".

Ni jedan od mojih radova nema cijenu.

 Ostavite tek toliko novčića da mogu kupiti hljeb za porodicu a nešto i za moje drugare.

Bilo mi je žao te mlade djevojke, koja je toliko jednostavno stvorenje sa mnogo radosti.

Njoj sitnice čine dan posebnim, a ne rutina.

Ostavila sam joj nekoliko novčića koliko imah kod sebe. Zahvalila mi se ,sretna što može kupiti hranu za porodicu. Uz kutijicu mi je poklonila i jedan cvijet također ručni rad.

Pozdravila sam se sa njom. Poželjela sam joj mnogo sreće i krenula.

Kad budete šetali, kroz neki od parkova i sreli tako nekog prodavača možda ćete i Vi čuti neku obično- neobičnu priču.

Ja sam tu priču pretvorila u jedan kreativni rad čiju sliku možete vidjeti.

Do sljedeće priče obično-neobične: Pozdrav ljudi !

Putokazi