Škrinja, švelja i špajz

Noć! Zvijezde prosule sa neba, zlatnu prašinu po gradu. Mjesec se pridružio kao pravi gospodin damama, zvijezdama! Obasjao ulice, ponosno sa neba šalje poruku, gotovo da se može pročitati, ako se razumijemo u vasionu tamo negdje, gore iznad nas! Sjedim na klupi, prohladna večer. Čujem korake, odzvanjaju u noći. Daju poseban ritam. Neki su tihi, neki glasni, zajedno čine orkestar. Idu ljudi, gledam i mislim u sebi. Ja posmatram neko vrijeme, preda mnom prolazi toliko ljudskih priča, sakrivenih u njihovim srcima, mislima i dušama.      Svi oni nose svoje poruke, gotovo da im sa lica možeš pročitati čemu se raduju ili kakve li ih brige brinu.? Baš kao što mjesec šalje poruku, na početku priče i gotovo je možeš pročitati. No ona ipak ostaje tajna, možeš je pokušati dešifrovati, no treba ti umijeće.Tako je i sa ljudima. Čak, i ako u jednom trenutku pročitaš sa ljudskog lica, priču koju nose, trebaš umijeće da posložiš cijelu knjigu. Po meni, svaki čovjek je jedna priča...

Prije nekoliko dana, praznična euforija.Ljudi užurbanim koracima idu kroz grad.Kupovina, redovi gdje god se nađete.Gledam tako u ljude, idem polako. Idem i ja u nabavku, volim praznike i kuhati za drage ljude.No posmatram i primjećujem i druge stvari, što se za ljude koje sretoh ne može reći. Vidim ljepotu koja me okružuje.Svi prolaznici koje vidjeh ovih dana su u nekom svom užurbanom haosu.Kako prolaze dani a sa njima i praznici, tako nestaje euforije.Nema se tu šta posebno dodati, osim tog da je tako u vrijeme praznika.Ljude ispuni ta prolazna euforija koju praznici nose sa sobom. Poslije tog vremena u ljudima nastaje neka monotonija. Svi se osjećaju umorno, iscrpljeno i vraćaju se na posao poslije nekoliko neradnih dana. Tako je svake godine u ovo vrijeme.Ustaljeni ciklus ponavljanja, tempo koji pratimo godinama. Što bi ga i mijenjali? Puštamo vrijeme da teče, mi ga pratimo.Sjetih se filma "Beskonačan dan." Ovaj film bi se mogao zvati "Beskonačna ponavlja...

Bila je već noć kad smo stigli u jedan mali grad.Sa koferima u rukama, idemo prema drvenim kućicama.Uzan putić vodi ka cilju. Svi čekamo da stignemo do soba i da odmaramo.Put je bio poprilično dug i presjedali smo više puta.Svi razmišljamo o toploj sobi i čaju.Makar se ja već unaprijed odlučih za kakao.No prije svega da vam objasnim kako je do ovog putovanja došlo.Kako to obično i biva, okupi se par entuzijasta i ideju planira pretvoriti u dijelo. Naša ideja je bila da odemo na putovanje i organizujemo radnu akciju.Slušali smo od roditelja kako je u neka davna vremena bilo lijepo na radnim akcijama.Radilo se vrijedno i sklapala su se prijateljstva, koja i danas traju. Bilo je tu i nekih simpatija, koje su kasnije prerastale u ljubavi i brakove. Slušali smo sa pažnjom kako su od vrijednih ruku nastajala dijela. Uz, zvuke gitare pjesmu i smjeh su se odmarali poslije radnog dana. Tako i mi odlučismo da organizujemo radnu akciju.Krenuli smo slati pismene prijave, zvali smo telefon...