Škrinja, švelja i špajz

Posmatram i zapažam, ovih dana kako se priroda budi iz sna.Zimski pokrivač je sakrio male usnule stanovnike proljeća. No oni polako izlaze vani iz svoji skloništa u kojim su proveli dugu zimu. Ptičice koje hranismo na prozoru mrvicama hljeba dok trajaše ciča zima. Sad lete i dive se zelenilu, pozdravljaju proljeće svojim cvrkutom.Tako se u ranu zoru mogu čuti. Bude pjesmom uspavane stanovnike.Ta melodija je svakako bolja od one na našem satu.Kad zazvoni u rano jutro, prvo se pitaš koji je dan, gdje si? Onda kad skontaš, kažeš:Još jedan radni dan.Idemo.A još upola spavaš, izgledaš poput robota.Kad te ptice svojom pjesmom bude, osjećaš neki mir.Izađeš na jutarnji zrak.Osjetiš svježinu jutra i ugledaš zelenilo.Olistalo drveće na svakom koraku tratinčice ili od milja zvane ovčice. Prve se pojaviše gospođice visibabe i pozdraviše sunce. Netom za njima ponosna jagorčevina, ljubičice i šafrani iliti brnđe, tako ih kod nas zovu.Šetah jedan dan tako pored jednog potoka, žubori voda...

Ovih dana, slušajući ljude i razgovarajući sa njima uvidjeh kako se mnogi rado sjećaju nekih prošlih vremena. Konkretno, riječ je o godinama njihove mladosti.Sjećaju se 70-tih i 80-tih. Ponukani vjerojatno serijom koja se od skora prikazuje, a ima prizvuk prošlih vremena. Slušajući njihove priče između ostalog, čuh i priču o seriji iz sedamdesetih , kasnije snimane i u osamdesetim. Učinila mi se kao savršena poveznica te dvije decenije. Naime o toj kultnoj seriji slušali smo kao djeca. Sve do onog trenutka dok je i sami nismo vidjeli na Tv-e, ekranima.Pričali su nam odrasli kako su čekali taj dan kad je serija prikazivana. Sve poslove koje su imali završili bi na vrijeme i svi kod komšija, koji su tada jedini imali televizor. Onaj crno-bijeli.Svi bi se okupili i čekali da se pojave uz ostale, dva omiljena lika koji su ih iznova i iznova nasmijavali.Njihove zgode i nezgode su se pratile sa oduševljenjem. Pogađate li o kojoj je seriji riječ ? Ne znate?  Naravno riječ je o ...

Bliži se proljeće. Mada se čini da zima ima još ponešto da kaže.Oko nas vijesti po cijeli dan. Hrpa informacija, da čovjek više ne može da ih sve zapamti.Najave, prognoze, uvijek iste, te iste priče. Prije no što ih i saslušamo, već napamet znamo epilog istih.Sad treba se čovjek izolirati od svega. No ne može se živjeti u zlatnom kavezu ili pod staklenim zvonom.Koliko god da je vani haos, trebate izaći i mati potpuni mir u sebi. Kao da stojite nasred ulice a oko vas hrle ljudi, čuju se zvukovi, buka i galama. A vi trebate prosto stajati bez da vas išta remeti i imati mir u glavi i duši.Zvuči komplikovano ? Nego šta?Pa kad jeste.Ustajete u rano jutro, istrčavate na ulicu, treba stići na autobus. Na stanici stojite i čekate da bi vam rekli da vam je upravo prije minut ili dva izmakao autobus. Jeste mirni, uspijevate li sa osmjehom odreagovati na situaciju u kojoj se nalazite ? Čekate sljedeći autobus, ako ga uopšte bude i bilo? Gledate u pravcu iz kog bi se trebao pojaviti, kasni i on...