Vila proljeća

Posmatram i zapažam, ovih dana kako se priroda budi iz sna.Zimski pokrivač je sakrio male usnule stanovnike proljeća.
No oni polako izlaze vani iz svoji skloništa u kojim su proveli dugu zimu. Ptičice koje hranismo na prozoru mrvicama hljeba dok trajaše ciča zima.
Sad lete i dive se zelenilu, pozdravljaju proljeće svojim cvrkutom.Tako se u ranu zoru mogu čuti. Bude pjesmom uspavane stanovnike.Ta melodija je svakako bolja od one na našem satu.Kad zazvoni u rano jutro, prvo se pitaš koji je dan, gdje si? Onda kad skontaš, kažeš:Još jedan radni dan.Idemo.A još upola spavaš, izgledaš poput robota.Kad te ptice svojom pjesmom bude, osjećaš neki mir.Izađeš na jutarnji zrak.Osjetiš svježinu jutra i ugledaš zelenilo.Olistalo drveće na svakom koraku tratinčice ili od milja zvane ovčice.
Prve se pojaviše gospođice visibabe i pozdraviše sunce.
Netom za njima ponosna jagorčevina, ljubičice i šafrani iliti brnđe, tako ih kod nas zovu.Šetah jedan dan tako pored jednog potoka, žubori voda.Još kao djeca smo ga čistili od raznoraznog otpada.Bili smo mali ekolozi. Sjećam se kako smo se igrali na livadi pored koje se nalazio potok. Brali bismo cvijeće, gledali male ribice u potoku. Zaboravili bi na vrijeme, uživajući u slobodi djetinjstva koju ono nosi.Slobodni poput ptica što nebom lete.U blizini se nalazila jedna kuća, zapravo još uvijek je tu.Ograđena drvenom ogradom.
Unutar nje se slobodno kretalo malo ždrijebe.Gledali smo ga i divili se njegovoj ljepoti.Kuća je bila sagrađena na maloj uzvišici. Dvorište je bilo prepuno jagorčevine.Sjedili bismo na dekici.U torbama bismo uvijek nosili neku marendu ili užinu. Smjeh, igra i radost.Pored potoka drveće, kad bi malo jače ugrijalo bili bi pod drvetom. Ponijeli bi knjige i čitali.Onda bi smo sve likove prenijeli na pozornicu i pravili razne predstave. Kad bi trebali ići kući nabrali bismo cvijeća.Na toj livadi pored već nabrojanog se nalazio takozvani pracjep ili divlji zumbul.I jedan jako neobičan pod imenom Zvončić. Pročitah u jednim novinama legendu vezanu za njega.
O tom ću Vam govoriti u nastavku.Naime legenda kaže: Kada jednog dana budete šetali livadom i slučajno ugledali Zvončiće.Uberite buket tog cvijeća.Ponesite ga kući.Sutradan u ranu zoru, dok se sunce još pojavilo nije.Uzmite buket Zvončića i izađite vani.Izgovorite određene riječi.Tada će se pojaviti vile.Vidjećete ih ako vjerujete u njih. Inače taj cvijet je poznat kao vilin cvijet.Tako u legendi piše. Postoje li vile ili tek u bajkama žive?  Kao djeca smo vjerovali da su vile čarobnim štapićem, snijeg sklonile i probudile prirodu i cvijeće.Dječja mašta, rekli bi mnogi.No ko zna možda tu ima nešto?Vile su u pričama, uvijek bile savjest koja prati glavne junake.Kažu im kad griješe da bi ispravili greške.Nagrade ih kad dobro čine. Nije li tako u životu? Svi mi imamo dobre vile, u ljudskom obliku.Koje nas čuvaju i vode pravim putem.Bilo da su u liku porodice ili prijatelja. Možda i nekog slučajnog prolaznika? Različita su mišljenja o bajkama.Neki ih smatraju dobrim, neki opet ne.Čitala sam članak o tome kako su ruski psiholozi, naime utvrdili, kako omiljena bajka iz djetinjstva bitno oslikava naš karakter.I mnogo toga govori o nama samima.U članku su bile navedene određene bajke.Koje na jako smisleni način, govore šta koja predstavlja.Opet čitah i o tome da se većina bajki završavala drugačije, ali da su je pisci prilagodili djeci.Pitanje je zapravo koja je verzija ispravna? Kakav je naš karakter po tim verzijama ? Bilo kako bilo djeci se i danas čitaju bajke. Djeca ih vole. Kažu da djeca najbolje znaju procijeniti ljude. Da su to najiskrenija bića.Tako vjerujem da znaju procijeniti i bajke. Danas, sutra kad budu ljudi trebali bi znati procijeniti i stvarne situacije koje nemaju mnogo veze sa bajkama.No to se usput nekako izgubi, zaboravi i odluta.
Danas djeca sve više vremena  provode u zatvorenim prostorijama pored kompjutera. Za livade, igre na zraku i ne mare mnogo.Tamo gdje je potok, livada više prostrana nije kao prije.
Pored nje se nalazi autoput. Tako da je to možda dobro objašnjenje, zašto djeca stvarni svijet mjenaju za virtualni.Kažu: Takvo je vrijeme danas.Tempo života je brži, tehnologija napreduje, djeca brzo odrastaju.Nemaju vremena za djetinjstvo, pa djeluje kao da preskaču taj period koji je veoma bitan
za dalji život.Obraduje me kad vidim da još ima djece koja se igraju vani, njihov smjeh uljepša proljeće.Ta dječja graja je posebna.Djetinjstva koja nekad bijahu su posebna bila.Danas ih se rado sjećamo.Zahvalni smo vremenu u kom smo odrastali, to vrijeme nije baš jednostavno bilo.No mi bismo ga znali promijeniti i uživati u njemu.
Poruka ovog posta bi bila : "Radujte se proljeću, svoj ljepoti koju nosi sa sobom i vjerujte kao djeca u dobre vile, a djeca neka budu djeca "
Poslije riječi slika prenese najbolju poruku, pa tako i ovaj put.Jedan od kreativnih radova, nastao inspirisan vilama i proljećem !
Do sljedeće pustolovine: Veliki pozdrav svim čitaocima !


Vila proljeća



Primjedbe

  1. Milena, naša mala "Vila proleća", unučica Adriana, u sutrašnju subotu, obeležava svoj peti rođendan; i prepričaću joj ovu lepu priču, čim slavljenička atmosvera prođe. Ona je dečije neumorna, a i ja sam neumoran u pričanju; baš ste mi dali ideju. Svi smo mi svoje radosti detinjstva i svoja proleća imali, jesmo! Veliki pozdrav!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Gosp. Petrušiću, Vašoj unuci želim Sretan Rođendan, lijepo i bezbrižno djetinjstvo.Drago mi je da ćete joj pročitati priču.Ja takve priče pišem upravo zbog djece. Veliki pozdrav !

      Izbriši
    2. Video sam odgovor na moj komentar i rođendansku čestitku - hvala! Nemam indikaciju, pa vidim kad ponovo odem na blog. Nisam ni ja daleko od "Vi" sa tehnologijom, haha...

      Izbriši

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Čovjek sa neke druge planete

Pleme Votun

Rezolucija emocija