Škrinja, švelja i špajz

Osjećate li ponekad, kako ste poput čovjeka koji stoji a oko njega su oluje?  Ljudi prolaze pored vas, ubrzano kao kada putujete kroz vrijeme. Ne uspijevate ih ni primijetiti. Stojite i pokušavate ostati smireni, bez da vas dotiče sve ono što vas okružuje. Trudite se zadržati osmjeh na licu, ne poput maske koju imate i možete mijenjati zavisno od situacije. Već poput neke odbrane od svega. Osmjeh prikrije sve ono što duša kupi unutar sebe. Čovjek nije papir što vjetar lako odnese. Koraci nisu laki poput oblaka što nebom plove, kao brodovi morem. Gledah ovih dana jedan film. Prenese mi poruku. Ne samo meni, već i drugima koji su gledali ili će ga gledati. Film je o tome kako čovjek radi posao koji voli. Naime uspješan je kuhar u prestižnom restoranu. Kritika ga voli i sve do jednog trenutka biva tako. Onda jedan kritičar sve godine uloženog truda i rada tog kuhara jednom kritikom doslovno poništi. Kuhar se nije vodio instinktom, već je poslušao vlasnika restorana. Pa tako umjesto...

Razmišljam dok posmatram. Primjećujem i vidim. Primjera na svakom uglu ima. Nekad i sad, u naše vrijeme. Sigurno ste čuli rečenicu zlatnim slovima ispisanu a glasi ovako: U naše vrijeme to tako nije bilo! Znam da roditelji i dan danas tu slavnu rečenicu djeci izgovaraju. Djeca obično odreaguju buntovno na prva slova gore spomenute rečenice. Znaju šta slijedi. Ta rečenica se prenosi sa koljena na koljeno. Nasljedna je! Roditelji je ponavljaju, djeca se bune. Svako dijete kaže: Kad odrastem ja svom djetetu ovu rečenicu neću nikad reći.Nikad ne reci nikad pa čak ni tada! Zato jer već danas ta djeca su odrasli ljudi i imaju djecu kojoj tu istu rečenicu ponavljaju kao pokvarena ploča.Vremena se mijenjaju, ona ostaje ista rečenica sa istim brojem slova i riječi kao onomad.Djeca odrastaju drugačije.Vidim kako ih igra sve manje zanima. Knjige su zamijenili kompjuteri i raznorazne društvene mreže, loptu, mobilni telefoni i tableti. Ulice djeluju puste. Igre je sve manje.Virtualni svijet, mijenj...

U rano jutro  sunčeve zrake dopiru kroz prozore. Lagana muzika u pozadini, doručak na stolu.Vikend je, divan dan za šetnju. Nakon doručka uzimam torbu i krećem.Gdje me god odvede put. Bez nekog posebnog plana, koračam. Ko zna možda baš danas sretnem nekog ko će mi ispričati neku priču? Idem na stanicu, sjedam na autobus.Izlazim na jednoj od stanica. Ne poznajem ovo mjesto, dosad sam tek putujući prolazila pored njega. Kažem vam, bez posebnog plana idem.Tako dan postane poseban, ništa vas ne ograničava. Jedina orijentacija vremena mi je sunce koje me prati.Vedro je kiše ne bi trebalo biti. Čak iako počne padati negdje se zaklon može naći. Mjesto u kom se nalazim nije gusto naseljeno.Više je to prigradsko naselje.Idem sporednim putovima da bi došla do dijela grada gdje je centar zbivanja.Koračajući tako čujem mnoštvo glasova koji dopiru iz jednog malog restorana.Zapravo to je nešto između restorana i male biblioteke. Sa jedne strane je dio gdje se objeduje, na drugoj strani se nala...