Dječak i knjiga

U rano jutro  sunčeve zrake dopiru kroz prozore. Lagana muzika u pozadini, doručak na stolu.Vikend je, divan dan za šetnju. Nakon doručka uzimam torbu i krećem.Gdje me god odvede put.
Bez nekog posebnog plana, koračam. Ko zna možda baš danas sretnem nekog ko će mi ispričati neku priču? Idem na stanicu, sjedam na autobus.Izlazim na jednoj od stanica. Ne poznajem ovo mjesto, dosad sam tek putujući prolazila pored njega. Kažem vam, bez posebnog plana idem.Tako dan postane poseban, ništa vas ne ograničava. Jedina orijentacija vremena mi je sunce koje me prati.Vedro je kiše ne bi trebalo biti. Čak iako počne padati negdje se zaklon može naći. Mjesto u kom se nalazim nije gusto naseljeno.Više je to prigradsko naselje.Idem sporednim putovima da bi došla do dijela grada gdje je centar zbivanja.Koračajući tako čujem mnoštvo glasova koji dopiru iz jednog malog restorana.Zapravo to je nešto između restorana i male biblioteke. Sa jedne strane je dio gdje se objeduje, na drugoj strani se nalaze police sa knjigama. Tu se vodi diskusija. O društvu, umjetnosti i svemu što može biti zanimljivo za suprostavljene stavove i mišljenja. Ovdje bi mogla nastati neka nova priča pomislih! Prvo sjedam za sto u dijelu gdje je restoran. Naručujem jelo i uzimam papir i olovku. Polako počinjem zapisivati detalje koji mi se čine zanimljivim. U prostoriji se nalaze ljudi različitih dobnih skupina. Zapažam da su to intelektualci, no ima i običnih ljudi iz radničke klase.Kroz raspravu se između ostalog provlači i smjeh. Na trenutke se vodi veoma žustra rasprava. Gledam sa strane pomalo zabrinuto, šta slijedi.? Jedan gospodin koji tu radi mi reče: Vi ste sigurno prvi put ovdje? Da, kako znate!? Iako odnedavno radim ovdje, svi koji dođu prvi put, reaguju baš poput vas. Ne brinite ovdje je to uobičajeno svakog vikenda se vode raznorazne debate. Ponekad u žaru rasprave zaborave da ima ljudi kojima to izgleda neobično. Oni kao da su u nekom svom svijetu. Nekad su tu od zore pa do večeri. Sa prvim sunčevim zrakama dođu i odlaze kad sunce zađe. Interesantno, rekoh, dok slušajući pripovjedanje zapisujem sve. Među svim tim ljudima primijetih dječaka sa nekih 12-ak godina koji drži knjigu u rukama.
Lista stranice te iste knjige. A velikim očima boje kestena gleda pažljivo prema gospodi. Naćulio uši i osluškuje i upija svaku izgovorenu riječ. Pomalo mi neobično bi među  odraslim ljudima vidjeti to dijete. Izvinite, ko je ono dijete među svim onim ljudima, pitah radnika.
A mislite na onog malog sa velikim očima boje kestena? Da, baš na njega, pa on je jedino dijete koje se nalazi među njima. Ostala djeca trčkaraju okolo dok im roditelji objeduju. On je tu uvijek! Ide li u školu ? Ide u osnovnu školu.Njegova porodica živi veoma skromno. Ima sestru koja je mlađa od njega. Kad nema nastave on dođe i pomaže gazdi u nabavki i sitnim poslovima. Kad god gazda ode u kancelariju on se iskrade i ode u drugi dio kako bi čitao knjige i slušao razgovore.Vrijedno i pametno dijete. Svi ga ovdje vole. Kaže za nas da smo mi za njega kao druga porodica. Gazda mu uvijek da nešto sitnih para i hrane koja preostane. Svaki dobiveni dinar on skuplja kako bi mogao nastaviti dalje školovanje. Hranu odnese porodici. Naime otac mu radi kao nadničar, majka je domaćica. Sestrica je krenula u školu, pa su troškovi još veći.Gledam to dijete koje bi trebalo biti vani sa ostalom djecom i uživati u igri. Ipak, on je preuzeo odgovornost i postao veliki. Ustanem od stola i približim se drugom dijelu. Sjednem u jednu od stolica i slušam razgovor. Dječak se povremeno uključi u razgovor pritom izgovarajući veoma smislene rečenice. Zapisuje sve u kratkim crtama. Izvini, rekoh! Kako to da jedno dijete pokazuje toliko interesovanje za ovakve razgovore? Na šta mi je dječak odgovorio: Ako ste pročitali onoliko knjiga koliko sam ja pročitao, sreli mnogo neobičnih ljudi i život vas nauči mnoge lekcije godine nisu važne. Ja sam vam mali-veliki čovjek! Slušala sam šta taj dječak govori i sa kojom ozbiljnosti pristupa životu. Znate gospođo, ovo nije jedini posao koji radim. Kad mi vrijeme dozvoli radim kao skupljač otpada koji recikliram.
U današnje vrijeme svaki dinar je dobrodošao mojoj porodici. Tata radi po cijeli dan, dolazi kasno uvečer kući na rukama su mu žuljevi. Gledam kako je umoran, sve što radi, radi za nas.Majka mi je domaćica, brine o sestri, ona je još mala, tek je krenula u školu.Ima svega 6 godina.
Majka cijeli dan provede u kuhinji, za sebe nema vremena.Kad ne brine o sestri i kućanskim poslovima onda šije na staroj i već zarđaloj mašini. Skoro smo dobili vodu i struju. Do prije nekoliko mjeseci smo vodu donosili sa obližnjeg izvora. Uz svijeću sam pisao zadaće i učio. Nije mi bilo teško. Čak ponekad ne bi bilo dovoljno novca za svijeće. Onda bi ih sam napravio. Izdubio bi krompir u njega bi stavio svinjske masti. Zatim uzmem klipić šibice i umotam ga u neki komadić stare krpe.Onda uzmem šibicu i zapalim ručno rađenu svijeću.Od toplote se mast otapa. Da vam je vidjeti koliko svjetlosti može proizvesti svijeća od krompira? Zapravo, kad živiš u takvim uslovima naučiš cijeniti svaku sitnicu. Mi smo od ovog prigradskog naselja udaljeni nekoliko kilometara. Tako da ja svaki dan pješačim do škole i nazad. Ima prečica, pa se snađem.Poznajem put bolje od bilo kog mještanina. Imao sam ja i bicikl. Pa mi je lakše bilo. Ali bicikl mi zimi nije mogao ni biti od koristi. Kod nas u mom selu ima jedan komšija koji nas  đake kad zapada  snijeg, vozi na velikim saonicama, koje vuku konji. Imam još par drugara koji tako putuju. Rekli bi da u današnje vrijeme nema više takvih situacija. Ima vjerujte. Mi kao da živimo u nekim prošlim godinama. Autobus ne dolazi do mog sela. Malo je putnika koji bi putovali. Roditelji mi ne dozvoljavaju da radim. Kažu mi da je meni jedini zadatak držati knjigu u rukama. Ali ja volim ovdje doći. Dovoljno sam veliki da mogu pomoći, bar neke sitne poslove mogu uraditi. Pomažem u kuhinji, odnesem pisma u poštu ili odnesem neku narudžbu iz restorana obližnjim kućama. Ništa mi nije teško.
Sve stižem, učiti raditi i biti dijete. Meni nikad dosadno nije, kako da i bude? Ta cijeli mi je dan ispunjen. Uvečer kad dođem kući iz kuhinje zamiriše jelo što mi majka spremila. Svi zajedno sjednemo za sto i objedujemo. Razgovaramo o proteklom danu. Onda pišem zadaću i učim. Pored mene sestra uči prva slova. Tata već umoran drijema u njegovoj fotelji. I meni se već spava, sve mi oči ka krevetu lete. Noć je pala, mjesec obasjao prozore. Idem da spavam, sutra je novi dan i nove pustolovine me čekaju. Ja stalno čitam, čitam ovdje, putem do škole, kući.Pa mi drugari kažu: Ti ćeš od tolikoga čitanja knjiga svu pamet svijeta pokupiti! Da se mi razumijemo, znam ja i da se tu i tamo kad mi vrijeme dozvoli igram sa drugarima. Lijepo je biti dijete, ali isto tako je lijepo pomoći roditeljima i sestri.
Želim da nastavim školovanje i da postanem ugledni građanin. Mada i kad bih bio zanatlija i taj posao bi radio ponosno. Kuća u kojoj mi živimo je bila dotrajala, nagrizlo je vrijeme.Tata i ja smo je polako obnavljali. Naime to nije naša kuća. Mi smo se ovdje doselili, kuća nam je data na korištenje, kao vid pomoći. No godine su prolazile i mi smo ostali, jer nismo imali gdje drugdje otići. Na kraju su nam ovu kuću dali u trajno vlasništvo. Sad imamo naš krov nad glavom. Ne bi ga mijenjali ni za jedan drugi. Taj mir, tišina i ljepota prirode se ne mogu bilo gdje naći. Imamo i životinja, pa majka prodaje vikendom na gradskoj pijaci, mlijeko, sir, kajmak i jaja. Sve domaći proizvodi. Dođite jednom prilikom da vidite svu tu ljepotu. Dječak priča, ja zapisujem. Kad ga vidite, pomislite obično dijete. Kad počne razgovarati sa vama imate utisak da razgovarate sa ozbiljnim čovjekom.Toliko je radosti i ozbiljnosti u njegovim riječima, da naučih od njega u tih sat vremena mnogo. Prenio mi je divne poruke, ispričavši svoju priču. Izvinite gospođo, reče mi dječak, posao me zove tako da ću sad završiti razgovor. Hvala vam što ste me saslušali. Nema na čemu odgovorih, bilo mi je zadovoljstvo razgovarati sa tobom. Dječak je ustao sa stolice i krenuo ka kuhinji restorana. Ja sam uzela torbu, spakovala papir i olovku i krenula vani. Dječak je mahao govoreći, vidimo se opet.Vidimo se, odgovorih odmahujući mu. Znate šta? Sigurna sam da će ovaj dječak jednog dana uspjeti. Da ću o njemu jednog dana čitati u novinama. Ostvariće svoje snove jer istinski vjeruje u njih. Okolnosti mu trenutno nisu bile u potpunosti naklonjene, no on nije mnogo mario za to. Kad god bi mu se neka prepreka našla na putu on ju je uklonio hrabro kročeći naprijed! Pomislih dijete više zna šta želi nego odrasli! Sa tim mislima krenuh ka stanici gdje je autobus već čekao. Sunce me prati, vedro nebo iznad mene. Bio je ovo lijep dan sa mnogo poruka koje su uz pomoć olovke utkane riječima na papiru.Vrijeme je za povratak, autobus kreće i putujem kući.
Poruka posta: Život je platno. Mi imamo kist i boje. Od nas zavisi kakva će slika biti na platnu !
Do neke nove pustolovine: Veliki pozdrav, knjigoljupci!
Slika je preuzeta sa interneta!
Dječak i knjiga




Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Čovjek sa neke druge planete

Kad se ljubav igra žmirke

Zvijezdana djevojka