U naše, vaše i njihovo vrijeme

Razmišljam dok posmatram. Primjećujem i vidim. Primjera na svakom uglu ima. Nekad i sad, u naše vrijeme. Sigurno ste čuli rečenicu zlatnim slovima ispisanu a glasi ovako: U naše vrijeme to tako nije bilo! Znam da roditelji i dan danas tu slavnu rečenicu djeci izgovaraju. Djeca obično odreaguju buntovno na prva slova gore spomenute rečenice. Znaju šta slijedi. Ta rečenica se prenosi sa koljena na koljeno. Nasljedna je! Roditelji je ponavljaju, djeca se bune. Svako dijete kaže: Kad odrastem ja svom djetetu ovu rečenicu neću nikad reći.Nikad ne reci nikad pa čak ni tada! Zato jer već danas ta djeca su odrasli ljudi i imaju djecu kojoj tu istu rečenicu ponavljaju kao pokvarena ploča.Vremena se mijenjaju, ona ostaje ista rečenica sa istim brojem slova i riječi kao onomad.Djeca odrastaju drugačije.Vidim kako ih igra sve manje zanima. Knjige su zamijenili kompjuteri i raznorazne društvene mreže, loptu, mobilni telefoni i tableti. Ulice djeluju puste. Igre je sve manje.Virtualni svijet, mijenja stvarni. Djeca su više ispred Tv -ekrana nego na igralištu.Roditelji rade po cijeli dan. Nemaju vremena! Dok majka sprema ručak u kuhinji čim ulazi sa vrata a torba joj još preko ramena. No brže bolje kuhača i lonci u ruke, otac već u omiljenom naslonjaču. Sa sve daljinskim upravljačem u rukama gleda Tv -e. Dijete pokušava da skrene pažnju. Oni mu puste crtani da gleda. Biće dijete mirno, samo da se spremi ručak ili da otac vidi šta se novo dešava u zemlji i svijetu ili na sportskim borilištima. A šta se dešava u njegovom najrealnijem svijetu među četiri zida i pod jednim krovom ostavlja za kasnije. Dijete ćuti ili se buni, zavisno kog je uzrasta. Da li je bilo u vrtiću pa čeka da kaže šta je novo vidjelo ili je pak školarac pa želi podijeliti školske radosti ili muke. Ona veća djeca su već u svoja četiri zida u njihovom carstvu i oazi tinejđžerskoj sobi. Sa klasičnim natpisom : Ne ometaj! Roditelji nemaju vremena! Po cijeli dan su na poslu, treba djeci priuštiti sve što im je potrebno, otplatiti ratu kredita, platiti režije, kupiti namirnice. Skuhati nešto, počistiti i urediti kuću. Dan ima 24 sata ni minut više. I da duže traje još bi više obaveza bilo. Ovako je čovjek ograničen tek da toliko dan traje. Kad sunce zađe tada i umor snađe. Dan proletio, a sa djecom gotovo da ne prozbore ni par riječi. I onda se kasnije pitamo kako je moguće da nismo primijetili šta se događa sa djetetom? Sad ne možemo kriviti ni roditelje, ni nedostatak vremena već vrijeme koje sve užurbanije ide. Djeca brzo odrastaju, pa dok se čovjek okrene već ima pred sobom osobu koja je dijete-čovjek. Roditelji nemaju vremena, kad po cijele dane rade. Kad dođu kući opet ima posla, sad zavisi kako ko? Tako dijete odrasta i jednog dana dođe i pita vas može li izaći van sa drugarima? Tu na scenu stupa ona zlatna rečenica. Roditelji počnu  objašnjavati kako u njihovo vrijeme to nije bilo tako. Kako se znalo kad se može izaći i da prije ponoći treba već u kući biti. Danas se izlazi iz kuće u to vrijeme. Onda ide niz predavanja o redu u kući, dijete postaje buntovnik. Dijete počinje izvlačiti svoje činjenice, kako drugi mogu a ja ne mogu? Te kako roditelj nema povjerenja da će doći kući onda kada im to kažu. Naravno to se vrijeme često puta pomjeri naprijed, dijete kasni kući i onda slijedi kazna. Mjesec dana nema izlazaka. Onda dođe do potpunog revolta. Ili ne možeš izlaziti dok ne naučiš sve ili dok ne popraviš ocjene! To je tako oduvijek. Ne možeš im sve dopustiti niti im možeš zabraniti. Dileme i trileme. Kontraefekt se može dogoditi u oba slučaja. Previše slobode nije dobro kao ni previše zabrana. Treba danas biti roditelj. Na svakom uglu ima dobrih i loših stvari. Izolirati dijete ne mogu, niti ga pustiti da samo kroči kroz svijet.
Sjetih se, prije neki dan kako u ono neko sad pomalo davno vrijeme bi drugačije. Što danas slučaj nikako nije. Odrastali smo uz kvalitetan sadržaj na Tv-u i više vremena smo provodili vani  igrajući se na igralištu. Pogotovo kad je raspust, onda bi po cijeli dan proveli u našoj ulici. Uvečer smo prije nego li nas roditelji pozovu na večeru kući, znali sjediti na improvizovanoj klupi od dve cigle i jedne daske. Poreda se tako ekipa i onda počnu razgovori. Od sporta koji smo svi pratili, košarka i fudbal su nam bili omiljeni. Između ostalog, tenis i odbojka. Ponekad, kad bi ljetne noći bile svježe, naložili bi vatricu. Sjedili bi tako u krug i razgovarali. Igrali bi društvene igre, po cijeli dan. Za razliku od današnje djece, drugačije smo provodili slobodno vrijeme. Mi smo generacija koja je odrastala uz emisije kojih danas više nema, bar ne takvog formata. Gledali smo Branka Kockicu, čuveno tata-ra-tira. Kad je Branko Milićević, Kockica trebao doći u naš grad, mi smo se danima pripremali. Zamisli dolazi Branko Kockica, ta radost i sreća su bile neopisive. Kad se sjetim kako smo bili prepuni utisaka nakon njegovog posjeta u Domu kulture. Sve njegove savjete smo poput spužve upijali. Slušali smo šta Branko govori i pridržavali se pravila.
Sa posebnom pažnjom je slušao djecu i nekako je na poseban način znao razgovarati sa djecom. Onda "Muzički tobogan " i čuveni Minja Subota!Tu emisiju smo također voljeli. Danas nema ni emisije "Fazoni i fore".  Sve su to vrlo značajne emisije koje su kod dijece razvijale maštu i podsticala ih na razmišljanje.Veoma malo je edukativnog sadržaja, koji je i kvalitetan. Danas djeca, malo vremena provode sa roditeljima, više vremena provode gledajući crtane filmove. Ni crtani nisu kao prije. Oni nešto veći, školarci, igraju igrice na kompjuteru i imaju svoje profile na društvenim mrežama. Kad nas ove nove generacije djece pitaju, kako smo se mi igrali? A mi im objasnimo. Znate kako kažu za naše igre? To su igre iz kamenoga doba. Njima je sve to smiješno. I kad pokušaju da igraju neke od tih igri, brzo im dosade. No, tako je to. Vrijeme jeste drugačije i mnoge godine su od tada prošle. Kakve tek generacije slijede ostaje da vidimo. Gledala sam kako mnogi ljudi pokušavaju skrenuti pažnju na to, da bi medijske kuće trebale posvetiti više pažnje što se dječjeg programa tiče.
Možete djetetu zabraniti da gleda Tv-e, a ono će čim izađe na ulicu uživo
vidjeti mnogo tog što ima i na Tv-e programu. Bilo bi lijepo da djeca danas imaju djetinjstvo.
Ono je vrlo važno za dalji život. Kako je tempo života ubrzan, tako i djeca brzo odrastaju.
Izvana izgledaju mnogo zrelije dok su u duši još uvijek tek djeca. Trče za tim da budu odrasli.
Vječita pobuna prema pravilima koje roditelji postave. Djeci danas nije potrebno da roditelj ima isključivo prijateljski odnos sa djetetom, niti previše autoriteta. No ipak treba znati izbalansirati sve to. Djeca zapravo vrlo mudro znaju kako se u kom trenutku trebaju ponašati.Veoma su inteligentni i prave mudrice. Mnogi roditelji ispunjavaju sve želje ili da ih nazovemo hirove. Dijete je već unaprijed naučilo kako uz pomoć suza ili moljakanja postići cilj. Znači suze ili konstantno ponavljanje, hoću ovo, hoću ono su garancija uspjeha. Tu roditelji griješe. Nakon ispunjavanja želje ili hira, dijete bude mirno i poslušno. Ali sve je to kratkog vijeka. I opet ispočetka.
Zaključujem : Nije lako danas u ovo vrijeme biti roditelj. Nije lako u kom god vremenu živjeli!
Nije lako odgajati dijete u ovom pomalo čudnom svijetu u kom živimo. No tu smo gdje smo.
Nije lako biti ni dijete. Mnogo je nesređenih odnosa u porodici. Nedostaje ljubavi, smijeha i razgovora.Vodimo unutrašnje monologe, bez vanjskih dijaloga sa dijecom i ljudima.
Sa jedne strane želje sa druge mogućnosti.
Financije, problemi i brige.Nedostatak vremenai šta sve ne, ponekad zvuče kao izgovori.Lijepa riječ, koju uputite dijetetu ili posvetite mu vrijeme su neprocijenjivo blago. Kad vidite te male okice i osmjeh, sve drugo nije važno.Možda se sutra pretvori u buntovnika, ali sve je to dio puta kojim kročimo kroz život.Važno je da odraste okruženo ljubavlju i da postane dobar čovjek.
Poruka posta :  
U naše, vaše ili njihovo vrijeme svi smo jednom bili dijeca!
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav ljudi !
Slika je preuzeta sa interneta!

Djetinjstvo