Škrinja, švelja i špajz

Sve je manje, a sve više! Manje ljubavi među ljudima, a više otuđenosti. Ne znam zašto, vjerovatno zato?! Ljudi kao da su uzeli nekakav serum i popili za zaborav! Postali su imuni na druge ljude. Sam, još nitko nije na ovoj planeti opstao i od zraka živio. Zamislite da ste sami na ovoj planeti? Doduše, ponekad se čovjek tako i osjeća. Gdje je nestala ljubav? Možete li joj trag naći i vratiti je u ljudska srca? Možemo li proći ulicama naših gradova i vidjeti ljubav, osjetiti je? U ovo vrijeme, rijetko se sretnu takvi primjeri.Bilo da je riječ o ljubavi među dvoje ljudi, onoj prema djetetu, čovjeku, samom sebi i životu.Ima li je ljudi, upalite svijetlo da je nađemo i izađemo iz mraka u kom živimo?! I kad je dan u dušama našim mračna su osjećanja, sa ljubavi veze nemaju. Kako je zaboravljamo, tako lako kao da ni postojala nije?!Gledam ljude, svakodnevno i posmatram kako se ponašaju. Ne znam šta bi vam rekla, kad i sami odveć znate?! Žive u nekom svom filmu sve je brzina, nemaju vr...

Mi ne budemo tamo gdje jesmo, mi smo uvijek tamo gdje nismo. Naši koraci u stvarnom svijetu ostavljaju tragove u imaginarnom nam misli žive. Postoji li danas stvarni svijet ili je sve tek optička varka? Jedno je sigurno gdje god se mi nalazili i živjeli, sve je to mehanički. Mehanički se smijemo, mehanički plačemo, radimo, osjećamo i živimo. Mehanički, mehanički, mehanički  poput gonga odzvanja u našim glavama. Bio jednom jedan čovjek koji je u životu imao ni malo ni previše, već dovoljno, koliko za skroman a lagodan život treba. Uvijek je bio u nekom strahu da mijenja nešto u životu, pa je tako imao mehaničku transformaciju osjećaja. Mislio je tako kada bi nešto promijenio od onog kako je uobičajeno živio da bi mu sreća mogla otići od njega. Svoj način života i osjećaje je transformisao do te mjere da su ga santom leda zvali. Ispod te vanjštine zapravo se krilo uplašeno dijete. Bilo mu je žao ljudi koji nisu imali ni za hljeb. Uvijek bi krajičkom oka pogledao prema nekom...

Odlučim ja tako jednog dana, (baš je ljeto bilo) otići do DVD- kluba i podići neki film.Ništa određeno nisam imala na umu.Ulazim ja u DVD- klub,za pultom čovjek koji tu inače radi. Dobar dan,kažem. Dobar dan,izvolite, kaže on! Ovako, imate li neki prijedlog za film koji bi mogla pogledati? Naravno,odgovori.Odemo mi do police sa filmovima i počinje gospodin sa prijedlozima filmova koji bi se mogli pogledati.Njegov favorit je bio film gdje glavnu ulogu igra Tom Cruise! Kako nisam neko ko voli njegove filmove u startu sam odlučila da to nije moj izbor.Čovjek ne odustaje i dalje taj film smatra dobrim izborom.Slušam ja šta on govori, a tik uz taj dvd stoji još jedan. Izvinite,a ovaj film? Taj film se zove Four Feathers (u prevodu Četiri pera). Interesantno, rekoh. Ali vjerujte, odaberete li film koji sam vam predložio, bićete zadovoljni! Znate šta? Ipak bi se odlučila za ovaj drugi.Vidi čovjek da ne odustajem od izbora.Dobro onda neka bude taj. Znam da čovjek misli u sebi ta šta me je i...

Sanjamo li dane ili ih budni živimo? Ponavljamo li dane ili oni ponavljaju nas? Možda smo dobili mapu po kojoj trebamo pratiti svoj put? Zaboravimo često da je imamo u rukama.Čudna je to mapa, jer stalno se mijenjaju putevi. Kao da ih preko noći neko briše i piše. Pa kako ustanemo pratimo smjer koji vidimo. Nemamo kompas, strane svijeta su se pomiješale.Vrtimo se u krug. Gdje god da pođemo uvijek na isto dođemo. A na mapi ništa nije kao u stvarnosti. Znamo da ne sanjamo, budni smo. Doručak na stolu i čaša vode kao da su tu već danima.Otvoren prozor vjetar njiše zavjesu. Na radiju pjesma koju znam da sam slušala u isto vrijeme na istom mjestu. Gledam na sat, isto vrijeme. Pogled ide prema zidnom kalendaru i vidim nije to ta godina u kojoj sam jučer bila.Onda pokušavam ubjediti sebe da sanjam i da će me alarm na satu razbuditi. Pjesmu čujem i dalje. Znači budna sam i te kako. Na stolu stoje uredno složeni papiri, ispisani redovi. Skupljam papire i stavljam ih u torbu.Vrijeme teče. I d...