Škrinja, švelja i špajz

Jedni slobodni, drugi zarobljeni. Ko je ko?Akrobati na trapezu ili ljudi u kavezu? Sunce kroz prozor projektovalo na zidu sliku.Slikah je, jer mi bi na vidiku. Slika je neobična, kao poveznica ove priče, je logična. U ostavljenim danima, pred Tv-e ekranima ljudi odgovore traže. Zatvoreni u kocku gledaju. Baš kao da u kavezu žive. Ljudi ostaju izolirani od svega. Ako izađu vani, isti su im dani. Zaborave sve što ih vani čeka. Neka čeka. Možda će se samo riješiti? Znaju da neće. Čovjek se od rutine ne pokreće. Realna je to slika. Svi bi nešto promijenili,zamijenili. Ali da to,ako ikako može bude samo od sebe? A čovjek bi u korpu samo pokupio. I tako bi promjenu kupio.Ne kupuju se promjene,već ih sam rukama stvoriti trebaš. Nema promjene dok gledaš u ekran u svom kavezu, a akrobate igraju na trapezu. Budi se, pokreni se šta čekaš? Često ti govore čovječe, a ti stojiš i gledaš u njih.Čuješ, razumiješ, ali nekako ne umiješ da se pokreneš, da sve preokreneš. Čak i kad bi promjenu kupio, ...

Govore,ne govore, vole ne vole. Znaju,ne znaju. Žele ne žele. Sanjaju,ne sanjaju.To su siluete od papira.Vezem, mislima, knjigu u slikama. Nit po nit. Spajam stranice knjige u korice da je stavim. Razmišljam da nešto ne zaboravim.Važno je nit po nit spojiti, da bi se prenijele prave slike. Onaj ko knjigu bude čitao, biće mu potrebno vrijeme da razumije pisane teme. Koncem sjećanja vezem, pa se sadašnjim vremenom nadovežem. Stojim nasred ulice, ljudi prolaze. U ruci držim knjigu. Otvaram je i počinjem čitati. Tamo sam gdje se knjiga dešava. Opet i ovdje sam gdje stojim. Gledaju u mene, pažnju ne obraćam. Čitam im misli, vidim u pogledu. Iako ne obraćam pažnju. Vidim osmjehe, vidim podsmjehe, začuđene poglede .Jasno im nije zašto baš tu stojim. Sve dok im ne bude jasno stajaću tu. Jer onda će meni biti jasno zašto je sve isto i ništa se ne mijenja? Čak i da se počnem kretati tamo bi na neki način ostala stajati. I da nije mi jasno, iako mi dođe da progovorim glasno. No ne bih i dalje č...