Akrobati na trapezu,ljudi u kavezu

Jedni slobodni, drugi zarobljeni. Ko je ko?Akrobati na trapezu ili ljudi u kavezu?
Sunce kroz prozor projektovalo na zidu sliku.Slikah je, jer mi bi na vidiku.
Slika je neobična, kao poveznica ove priče, je logična.
U ostavljenim danima, pred Tv-e ekranima ljudi odgovore traže. Zatvoreni u kocku gledaju. Baš kao da u kavezu žive. Ljudi ostaju izolirani od svega. Ako izađu vani, isti su im dani. Zaborave sve što ih vani čeka. Neka čeka. Možda će se samo riješiti? Znaju da neće. Čovjek se od rutine ne pokreće. Realna je to slika. Svi bi nešto promijenili,zamijenili. Ali da to,ako ikako može bude samo od sebe? A čovjek bi u korpu samo pokupio. I tako bi promjenu kupio.Ne kupuju se promjene,već ih sam rukama stvoriti trebaš. Nema promjene dok gledaš u ekran u svom kavezu, a akrobate igraju na trapezu. Budi se, pokreni se šta čekaš? Često ti govore čovječe, a ti stojiš i gledaš u njih.Čuješ, razumiješ, ali nekako ne umiješ da se pokreneš, da sve preokreneš.
Čak i kad bi promjenu kupio, da tako nešto postoji? Ni to čovjeku ne bi pomoglo.Opet se ne bi mijenjao, pred Tv-e ekranom bi ostao, umjesto vani plesao.
Plešem, plešem gdje god muzike ima. Stvorim ritam od koraka. Ne odustajem, vjerujem. Idem, ne zastajkujem, želim. Djelić trenutka, tako se osjećam, a onda, onda zastanem. Plesati prestanem i hodam, nemam šta da dodam .Priznajem opet se ne mijenjam. Poznata slika i prilika pojedinih ljudi.
Čudne li su to slike, kad sam sebi sputavaš prilike?! Nastavi da plešeš, što staješ? Ne znam, evo stvarno ne znam. A htio bi znati, je li tako čovječe? Želio bi i volio ali nisi pronašao poveznicu. Koja će sve u jednu spojiti i tako novi ples započeti. Ponekad se umoriš i sve ti dosadi, ćutiš i zbrajaš propuštene prilike do kojih su dovele raznorazne neprilike. A tako bi želio naprijed ići i do cilja stići. Želiš li, želiš li baš onako jako, kako treba, kako ti govore?Jer uvijek ti govore. I kad ideš po svome uvijek ti govore. Iznova i iznova, ti kupiš u sebi i ćutiš. Onda sve to skupiš i pročitaš na papiru sjećanja što si pamtio dok su ti govorili. Bacaš papir u kantu, neka ga recikliraju, možda od cijele te priče dobiješ odgovore koji na neko riješenje liče. Nije to do ljudi, to je do tebe.O znate kad vam to kažu?
Ego Vam se buni, prešli su sve granice, kad su ego pokrenuli. Kako znaju i prepoznaju u čovjeku ljudi šta ih najviše pokrene da progovore i ono što ne bi? Što bi zadržali za sebe. Jer te riječi što ego pokrenu samo unazad čovjeka vuku. Kako ljudi ne znaju da pruže ruku? Ne, oni te još više sputavaju i od cilja udaljavaju. Nisu tog svjesni, već podsvjesni. Ili su riječi te koje Vam upute njihovi strahovi i želje, pa ih projektuju ka Vama? Da njihove slabosti ostanu skrivene, a vaše tako bivaju otkrivene?
Ali u svemu tome ti ne daj da te slome. Pleši svoj ples, ritmom tvojih, ne njihovih koraka.
Reći će oni još mnogo toga  i biće ti teško znaš da hoće .Ego će ti igrati po svome, ali ne daj da te slome. Plakaćeš i smijaćeš se kako- kad ali ne dozvoli da odlučuju za tebe, jer uspjećeš kad-tada!?
Slika na trapezu stoji, ona ne govori, već jasnu poruku tišinom prenosi: Akrobati su na trapezu, a ljudi u kavezu! Jesi li akrobata ili pripadaš grupi ljudi sam čovječe prosudi? Ali dosljedan sebi uvijek budi.Ne ja ti ne govorim, ja ti tek poruku slike prenosim!
Ovo su slike koje su nastale kao projekcija sunčevih zraka na zid.Neobično,ali bi moglo biti interesantno stvarati ovakve fotografije.Pokušajte!
Do sljedeće avanture:Veliki poz svima!


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Čovjek sa neke druge planete

Pleme Votun

Kad se ljubav igra žmirke