Razumi tišinom, bez riječi

Kad jutrom otvoriš prozore, dok drugi spavaju i sanjaju. Kad pogled uputiš ka daljinama, a sunce proviruje iza oblaka. Kad uhvatiš kap rose na dlanu i osjetiš miris proljeća u stanu. Tada pogledaš  i vidiš stijene. Čovjek na stijeni stoji, ne čeka brodove ni davno prošle vozove. Ne čeka ljubav da dođe, ni dan, da tek onako prođe. On ćuti, pogled njegov baš poput tvoga u daljine seže.
Prolaze ljudi i pitaju ga: Da li je dobro, koga čeka i traži li nekoga? On ćuti i dalje, nikom ne odgovara.
Ljudi produže i nastave svoj put. Čovjek stoji potpuno miran ni traga od pokreta ni odraza bilo čega na licu. Ne možeš pročitati u njegovim očima šta osjeća? Odlazim iz stana ulicama, idem pravo ka stijenama. Dolazim i stajem pored čovjeka. Zaista onako je kako iz daljine izgleda. Slika bez riječi. No vidiš u dubini tih očiju nešto što opisuje njega kao osobu.Vidiš mu sjetu i da je izgubljen kao dijete kad zaluta pa ne zna kući da se vrati.Vidim da bi sa usana riječi potekle i da bi mnogo tog rekle. Ali zastane kad osjeti da reći ne treba ništa. On samo ćuti i pušta da drugi misle šta god hoće. On ćuti i neće da progovori. Pružam ruku ka njegovoj ruci  on i dalje ćuti. No pruža ruku ka mojoj ruci, a pogled ostaje i dalje u daljinama.Tu, tu na stijenama. Ruka u ruci,razumije ono što neko ne umije .Ruka u ruci će da pokaže što riječ sa usana ne može da kaže. Ćutimo zajedno. Razumijemo tišinu u sebi, rekli bi nešto ali ipak bolje ne bi. Ptice nebom lete, slobodne, a mi stojimo i gledamo let pod vedrim nebom. Bez riječi, osmjeha i suza,u tišini i ljepoti koja nas okružuje. Još nekoliko ljudi se pridružuje i drže se za ruke. On ćuti i dalje, ne mogu da pročitam šta osjeća u sebi, ipak pitala ga ništa ne bi. Razumijem da bi radije ćutao. Puštam vrijeme da ide, ruka u ruci ostaje. Ništa nismo rekli jedno drugome, ali se razumijemo. Možda tako jedino komunicirati umijemo. Pada noć i svjetla se gase ljudi već tonu u san. Mi stojimo i čekamo novi dan.U osvit zore kad ljudi otvore prozore i pogledaju u daljine,vidjeće čovjeka i ženu kako stoje na stijenama već mnogo vremena. I pitaće ista pitanja, a neće gledati i osjetiti ljepotu svitanja.Vidjeh mu blagi osmjeh na licu i smatrah to kao vrijednu sitnicu.
Osmjehnu se i ja tek da zna da ga razumijem.On neće reći zašto tu stoji ako ga pitam!? Odlučim da pustim njegovu ruku i krenem ka svome domu. No u tom trenutku on uhvati ruku jače ,kao da ne želi da me pusti. Bez riječi ipak povukoh ruku ka sebi. Mahnuh mu.Vidjeh da niz lice suza mu krenu.
Okrenuh se i pođoh bez riječi jedne da mu kažem. Ako progovorim onda mu ne pomažem, naprotiv onda mu odmažem. Odlazim i ćutim, kao i on. Razumijem kako mu je, tako je i meni. No riječi bi bile suvišne i pokvarile bi sve, znam, jer nekad ćutanjem više kažemo. Bolje je, znam bolje je, da put svoj nastavim.On je ostao da stoji na stijeni, taj čovjek u sjeni (tako ga zovu inače) ja produžih dalje.
Kad jutrom otvorim prozore i pogledam u daljinu on tamo još stoji, tim putem ne idu  koraci moji.
Dođu i prođu vozovi, ruka u ruci ostaje sve dok traje dan, a onda kad noć dođe toneš u san. Ujutro mi se čini da sam samo sanjala.? Znam da nisam. Nikad dosad se nismo sreli, jedno drugom smo nešto reći htjeli i rekli smo mnogo toga, samo bez riječi. Rekli smo ćutanjem. Osmjehom i suzom rukom u ruci, ljepotom koja nas okružuje. Rekli smo samo nas nisu razumjeli. A mi smo se u duši kao djeca smijali. Tišina i ptice u letu pogled na svijet, najljepši u zoru, miris proljeća u stanu i cvijet na prozoru.
Ponekad sjećanja dozovu te trenutke sreće, mi smo razumjeli oni možda neće!?
Zaista mi se u stvarnosti nismo možda ni sreli, znam da bi htjeli da se sretnemo i ovaj put umjesto ćutanjem, riječima jedno drugom kažemo što mislimo i osjećamo. Ko zna možda smo nekad davno ulicom jedno pored drugog prošli, i u snu tu na stijeni smo se našli? Možda samo tamo, pravo na susret imamo? Čovječe na stijeni želim ti sreću i da osmjeh te kroz život prati, kad i ako prođeš pored mog prozora ja ću znati po koracima ću te prepoznati!? Onda ću ti reći sve jer ćutali smo ti i ja svako iz svog razloga. Ponekad ostave ljudi riječi neke koje znaju tih trenutaka da budu teške i one kroz godine traju, mi znamo kako je, oni možda ne znaju!? Ako i znaju ne priznaju,već u svojim pričama opstaju. Nama su pomogle stijene, one su upoznale tebe i mene.One su simbol vremena kad smo tišinom govorili ti i ja!
Kad se sretnemo jednog dana, znam da hoćemo, jedno drugom  ne tišinom nego riječima mnogo tog rećemo!
Kad jutrom otvorite prozore i vidite ljude možda i vaša priča zapisana negdje bude?
Ako sretnete čovjeka na stijeni javite meni, jer znam ko je čovjek taj, on je prijatelj kakav se rijetko sreće. Ako ga pitate nešto, znajte reći Vam mnogo neće ali sve što kažete razumjeće i tišinom odgovore na pitanja reći će! Do sljedeće priče:Veliki pozdrav čitaoci!
Nakon napisanog posta tražila sam pjesmu koja bi odgovarala uz priču. I onda sam čula na Tv-u pjesmu iz sad već davnih godina. Onda sam pronašla verziju te pjesme sa slikama koja se uklopila u priču. Snimak je preuzet sa Youtube-a.Pjesma se zove: Time after time. Izvođač je Cindy Lauper!






Primjedbe

  1. Sećanja i sadašnjost i želje i mašta i stvarnost... Svega uredno složenog ima ovde... i duboko misaonih reči... ne rečenica već reči... HVALA VAM PUNO, MILENA ~~~ lepota Vašeg pisanja je ipak neopisano divna... ja sam već pokušavao davati nekakve komentare a ovo ipak nije za kratak osvrt. A ako sve napišem, onda dodajemo još neko malo delo od mene, a to ipak nije u redu. Neka Vila Zvjezdana ostane ipak u snovima i u javi *TIME AFTER TIME* naravno... Mnogo je lepo. I razumećete, mene posebno pogadjaju reči u ovom delu životne mašte ili mašte života ili istine u magli, kako god... Da, mene baš pogadjaju mnoge stvari odavde. Puno Vam hvala i pozdrav i Vama i onome ... opisanom... dalekom ali i bliskom... možda je na steni a možda je i upravo u samoj blizini... Laku Vam noć...

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala Vam mnogo na Vašem komentaru. Odgovorih Vam na googl+ sad vidjeh i ovdje komentar. Vidjela sam ljude kako jedni drugima govore tišinom. Razumiju se bez riječi.
      Pogledima sve kažu. Priča je napisana tako da čitalac ne zna da li je to realnost ili iluzija?
      Odgovori se naziru tek u tragovima. Veliki pozdrav!

      Izbriši
    2. Veliko poštovanje, Milena, i puno Vam hvala... Neka i Vama i Vašima bude lep i srećan, pa neka je i kišni, vikend ovaj. A za odgovore... pa Vi ste postavili a neka čitaoci ih nadju ne samo u ovoj divnoj priči, već najpre u sebi samima i u svojim ljubavima i životu... da...da... a Vi uvek tako lepo pišete... Fantastične priče snova i realizma, rastanaka i susreta, i svega ostalog iz one velike radionice u Vili Zvjezdana... samo tu i nigde više, naravno... A zaista, ja sam se stvarno našao u ovom ćutanju koje govori...

      Izbriši

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Čovjek sa neke druge planete

Kad se ljubav igra žmirke

Zvijezdana djevojka