Kad ti, u jesen zamiriše kesten
Ulične svjetiljke, pokazuju put za sjene, za putnike poput tebe i mene. Hladna noć, jesen, miriše kesten. Zagrli, da duša se ugrije i led otopi. Ne govori ni riječi, to su putevi i mostovi koje ćemo prijeći. Treba nam ćutanje u dvoje pogled oči, u oči tvoje i moje. Dok pitamo se u sebi je li zbogom najbolje za oboje? Suze idu niz lice padaju na dlanove, ne brini to duša piše stihove. Sve o nama naći ćeš jednog dana zapisano u pjesmama. Dok rukama milujem ti lice, pamtim sve sitnice. Te tvoje oči boje badema u kojima je toliko dobrote. Taj tvoj osmjeh blag, ostavlja neizbrisiv trag. Vjetar opalo lišće nosi, zaplelo se u tvojoj kosi. Iznad nas nebo, mjesec boje jantara, ko vrata otvara za dva putnika u noći ? Dva putnika, a ne znaju kojim putem poći!? Prolaze ljudi sretni i nasmijani, a mi prkosimo osjećanjima, i datim obećanjima. Tišina na usnama, u duši ima toliko tog za reći. No ćutimo oboje, mislimo tako je najbolje. I kad prođe sve, znam sjećanje ostaje, iako nećemo bi...