Kad ti, u jesen zamiriše kesten
Ulične svjetiljke, pokazuju put za sjene, za putnike poput tebe i mene.
Hladna noć, jesen, miriše kesten. Zagrli, da duša se ugrije i led otopi.
Ne govori ni riječi, to su putevi i mostovi koje ćemo prijeći.
Treba nam ćutanje u dvoje pogled oči, u oči tvoje i moje.
Dok pitamo se u sebi je li zbogom najbolje za oboje? Suze idu niz lice padaju na dlanove, ne brini to duša piše stihove. Sve o nama naći ćeš jednog dana zapisano u pjesmama.
Dok rukama milujem ti lice, pamtim sve sitnice. Te tvoje oči boje badema u kojima je toliko dobrote.
Taj tvoj osmjeh blag, ostavlja neizbrisiv trag. Vjetar opalo lišće nosi, zaplelo se u tvojoj kosi.
Iznad nas nebo, mjesec boje jantara, ko vrata otvara za dva putnika u noći ?
Dva putnika, a ne znaju kojim putem poći!? Prolaze ljudi sretni i nasmijani, a mi prkosimo osjećanjima, i datim obećanjima. Tišina na usnama, u duši ima toliko tog za reći.
No ćutimo oboje, mislimo tako je najbolje. I kad prođe sve, znam sjećanje ostaje, iako nećemo biti zajedno, uvijek ću biti tu, kad ti zatreba potraži bar mislima, oslonac na mom ramenu.
Kad ti treba neko za ćutanje tu sam za tebe.
Lete minute, ponoć otkucava, vrijeme je da se krene različitim putevima.
Odlazim iz tvoga zagrljaja, i nestaje ta toplina, hladno je i bliži se zima.
Svako sa svojim koferom niz ulicu odlazi u daljine, i neka lutanja. Riječi između nas postale su ćutanja.
Kad ti opet u jesen zamiriše kesten, ulicom proći ćeš, na moja vrata doći ćeš.
Kad ih otvoriš, iza vrata biće tek prazni zidovi, i zatvoreni prozori. Jedna knjiga na stolu, tvoj kaput preko stolice. Uzmi ga dobro će ti doći, idu hladne noći. U knjizi su stihovi i pjesme zapisani kao trag vremena i jedna poruka. Kad pročitaš, biće ti jasna moja odluka. Ne pitaj se zašto jer ne mogu ti reći, ja uvijek pobjegnem kad sam blizu sreći ?! Poput stakla se razbiju emocije i razliju poput vode, one me vode daleko od tebe. Uzmi kaput i knjigu sa sobom ponesi, ja odavno nisam na ovoj adresi.
Kad za sobom zatvoriš vrata ostavi ključ ispod otirača. I kreni niz ulicu. Vidjećeš lišće opalo i djevojku kako violinu svira. Zastaješ i slušaš kako njene note lišće prati, da sam ta djevojka ja, ti nećeš znati. Gledaćeš u moje oči, i vidjeću ti suze u očima, ne dozvoli da poplave lijepa sjećanja.
Sjediš tu na klupi gdje smo zajedno sjedili, gledali boje jeseni dok mirisali su pečeni kesteni.
Pomisliš da isto je sve, to jesen bojama slika, sliku o nama. Ona nas je vratila na staze, kojim smo hodili, da nas podsjeti kako smo se voljeli.
Noćas dok plešu sjene, mi putujemo kroz vrijeme i uspomene.
Zaboravi sve što odavno je za nama, to se više ne vraća, to nas samo jesen podsjeća.
Vrijeme teče, tako će i ovo večer da iscuri poput pješčanog sata. Idi, i zatvori od prošlosti vrata.
Ti ne odustaješ cijelu noć slušaš violinu i gledaš djevojku, koja te na nekog podsjeća.
To duša tvoja osjeća, a jesen te podsjeća. I odlazi djevojka baš kao i one noći, a ti trebaš zagrljaj i pitaš je može li ti pomoći? Zagrlih te jako, osjetih toplinu u ovo jutro hladno, i vratih se za tren u davna vremena. Ti reče mi priču koju znam, ali ćutim jer znam prošlost ne treba da vraćam.
Još uvijek na tvom licu dobrota se ogleda, rekla bih ti sve, ali shvatih da ne treba. Jer čemu da te vratim na staze koje smo prošli? Opet smo se našli nakon godina lutanja, i postoje pitanja koje postavim sebi svake jeseni. Sve sam ih u stihove pretočila, melodije napisala i samo za tebe ove noći sam ih svirala. Opet smo ćutali u dvoje, i znam da si negdje u dubini duše osjetio da me poznaješ, ali to na licu ne odaješ! Kažeš mi hvala i odlaziš iz zagrljaja niz ulicu. I sve ponavljaju se scene prepoznah ja tebe, ali ti ne prepozna mene. Nebo iznad nas i ptice na jug lete. Tako se ljubavi ponekad sretnu iznova da se uvjere da sve što je u prošlosti, tamo treba da ostane!
Odlazi u toplom kaputu putnik niz ulicu, ne znajući da sreo je djevojku koju je volio, ili je možda znao samo to nije rekao? Uzimam violinu, sviram melodiju da sreću ti poželim, i kažem koliko te još volim. Kažem ti notama, kad ne mogu riječima. Hvala ti jeseni što smo se opet sreli i podsjetili.
Niz ulicu miriše kesten i doće opet jesen, ja biću tu, ti negdje daleko i voljeće te neko.
Priča je nastala zahvaljujući slici koja je kreativni rad. Ipak, zaista postoje ljubavi koje, iz nekih razloga umjesto da govore riječima, govore ćutanjima. Možda vas ova priča vrati ,u neku jesen i podsjeti vas na nekog kog ste voljeli? No, bilo bi zaista lijepo da tog nekog još uvijek volite, i da zajedno kročite niz ulice kad u jesen zamiriše pečeni kesten !? Veliki pozdrav dragi čitaoci!
Hladna noć, jesen, miriše kesten. Zagrli, da duša se ugrije i led otopi.
Ne govori ni riječi, to su putevi i mostovi koje ćemo prijeći.
Treba nam ćutanje u dvoje pogled oči, u oči tvoje i moje.
Dok pitamo se u sebi je li zbogom najbolje za oboje? Suze idu niz lice padaju na dlanove, ne brini to duša piše stihove. Sve o nama naći ćeš jednog dana zapisano u pjesmama.
Dok rukama milujem ti lice, pamtim sve sitnice. Te tvoje oči boje badema u kojima je toliko dobrote.
Taj tvoj osmjeh blag, ostavlja neizbrisiv trag. Vjetar opalo lišće nosi, zaplelo se u tvojoj kosi.
Iznad nas nebo, mjesec boje jantara, ko vrata otvara za dva putnika u noći ?
Dva putnika, a ne znaju kojim putem poći!? Prolaze ljudi sretni i nasmijani, a mi prkosimo osjećanjima, i datim obećanjima. Tišina na usnama, u duši ima toliko tog za reći.
No ćutimo oboje, mislimo tako je najbolje. I kad prođe sve, znam sjećanje ostaje, iako nećemo biti zajedno, uvijek ću biti tu, kad ti zatreba potraži bar mislima, oslonac na mom ramenu.
Kad ti treba neko za ćutanje tu sam za tebe.
Lete minute, ponoć otkucava, vrijeme je da se krene različitim putevima.
Odlazim iz tvoga zagrljaja, i nestaje ta toplina, hladno je i bliži se zima.
Svako sa svojim koferom niz ulicu odlazi u daljine, i neka lutanja. Riječi između nas postale su ćutanja.
Kad ti opet u jesen zamiriše kesten, ulicom proći ćeš, na moja vrata doći ćeš.
Kad ih otvoriš, iza vrata biće tek prazni zidovi, i zatvoreni prozori. Jedna knjiga na stolu, tvoj kaput preko stolice. Uzmi ga dobro će ti doći, idu hladne noći. U knjizi su stihovi i pjesme zapisani kao trag vremena i jedna poruka. Kad pročitaš, biće ti jasna moja odluka. Ne pitaj se zašto jer ne mogu ti reći, ja uvijek pobjegnem kad sam blizu sreći ?! Poput stakla se razbiju emocije i razliju poput vode, one me vode daleko od tebe. Uzmi kaput i knjigu sa sobom ponesi, ja odavno nisam na ovoj adresi.
Kad za sobom zatvoriš vrata ostavi ključ ispod otirača. I kreni niz ulicu. Vidjećeš lišće opalo i djevojku kako violinu svira. Zastaješ i slušaš kako njene note lišće prati, da sam ta djevojka ja, ti nećeš znati. Gledaćeš u moje oči, i vidjeću ti suze u očima, ne dozvoli da poplave lijepa sjećanja.
Sjediš tu na klupi gdje smo zajedno sjedili, gledali boje jeseni dok mirisali su pečeni kesteni.
Pomisliš da isto je sve, to jesen bojama slika, sliku o nama. Ona nas je vratila na staze, kojim smo hodili, da nas podsjeti kako smo se voljeli.
Noćas dok plešu sjene, mi putujemo kroz vrijeme i uspomene.
Zaboravi sve što odavno je za nama, to se više ne vraća, to nas samo jesen podsjeća.
Vrijeme teče, tako će i ovo večer da iscuri poput pješčanog sata. Idi, i zatvori od prošlosti vrata.
Ti ne odustaješ cijelu noć slušaš violinu i gledaš djevojku, koja te na nekog podsjeća.
To duša tvoja osjeća, a jesen te podsjeća. I odlazi djevojka baš kao i one noći, a ti trebaš zagrljaj i pitaš je može li ti pomoći? Zagrlih te jako, osjetih toplinu u ovo jutro hladno, i vratih se za tren u davna vremena. Ti reče mi priču koju znam, ali ćutim jer znam prošlost ne treba da vraćam.
Još uvijek na tvom licu dobrota se ogleda, rekla bih ti sve, ali shvatih da ne treba. Jer čemu da te vratim na staze koje smo prošli? Opet smo se našli nakon godina lutanja, i postoje pitanja koje postavim sebi svake jeseni. Sve sam ih u stihove pretočila, melodije napisala i samo za tebe ove noći sam ih svirala. Opet smo ćutali u dvoje, i znam da si negdje u dubini duše osjetio da me poznaješ, ali to na licu ne odaješ! Kažeš mi hvala i odlaziš iz zagrljaja niz ulicu. I sve ponavljaju se scene prepoznah ja tebe, ali ti ne prepozna mene. Nebo iznad nas i ptice na jug lete. Tako se ljubavi ponekad sretnu iznova da se uvjere da sve što je u prošlosti, tamo treba da ostane!
Odlazi u toplom kaputu putnik niz ulicu, ne znajući da sreo je djevojku koju je volio, ili je možda znao samo to nije rekao? Uzimam violinu, sviram melodiju da sreću ti poželim, i kažem koliko te još volim. Kažem ti notama, kad ne mogu riječima. Hvala ti jeseni što smo se opet sreli i podsjetili.
Niz ulicu miriše kesten i doće opet jesen, ja biću tu, ti negdje daleko i voljeće te neko.
Priča je nastala zahvaljujući slici koja je kreativni rad. Ipak, zaista postoje ljubavi koje, iz nekih razloga umjesto da govore riječima, govore ćutanjima. Možda vas ova priča vrati ,u neku jesen i podsjeti vas na nekog kog ste voljeli? No, bilo bi zaista lijepo da tog nekog još uvijek volite, i da zajedno kročite niz ulice kad u jesen zamiriše pečeni kesten !? Veliki pozdrav dragi čitaoci!
Primjedbe
Objavi komentar