Škrinja, švelja i špajz

Harmonijski i melodijski intervali u tvojoj glavi. Sviraš neke tebi daleke monoakorde. To je enharmonija isto zvuči, drugačije se zapisuje. Vidiš svijet kroz prozore, godine prolaze. Iste slike neznatne razlike. Stare navike tvoje odlike postale. Ćutiš u sebi da neko znao ne bi, kako je tebi!? U nama ima nešto, što sakrijemo vješto. Pa onda ne može da se pronađe dio koji u slagalici nedostaje. Kako se osjećaš da li znaš, da li možeš da mi opišeš? Ili su u tebi sve dvojbe postale? Jesu li nestale stare navike, ako ih spakuješ u kutije kao stvari koje se zaborave!? Nisu, uz tebe su vjeruj mi! Sve ti je postala afirmacija negacija. Izvan zidova i van prozora postoji mnogo toga. Samo treba da poželiš i prostranstvima zidove zamijeniš. Zvuči lako? Ti znaš da nije tako. Onda, idemo ovako. Kiša pada na prozoru njene kapljice. Obuci kabanicu izađi na ulicu, plešući idi na stanicu. Kupi kartu u jednom pravcu ili povratnu!? Ti odlučuješ, gdje putuješ!? Pusti misli da plove. Kako se...

Stavi perje na dlanove, sve uspomene spakuj u kofere. Za stare gradove nađi nove cipele. Nauči oči i korake da zapamte sve ulice kojim prolaze. Sakrij ožiljke ljudsko oko ih lako otkrije. Jer kad vide tvoje emocije, prelaze granice tolerancije. Ako treba, budi santa leda?! Suze zatvori u kutije napiši pristup zabranjen. Osmijehe stavi na lice kao naljepnice. Neće znati da su lažni, tebi biće to koraci važni. Oni su ulaznica za bal pod maskama. Ostani skrivena. Kad pitaju ko si? Ti reci: Djevojka bez imena. Ime tvoje ostaće tajna do ponovnog susreta kad budeš sigurna da si ih otkrila!? Za tebe šivana je haljina od baršuna. Imaćeš cvijet u kosi i knjigu u rukama. Na plesnom podiju bićeš svima zagonetka. Nakon toliko godina ti si se vratila. Zapamti nisi grof Monte Kristo, tvoj cilj nije osveta. Iz tvrđave u kojoj si živjela u dvorac kročićeš stepenicama, djevojko bez imena. Oko prozora obrasla je mahovina, dvorac je napušten već mnogo godina. To je put tvoga povratka. Kad dan ...

Zvali su ga lutalica, jer mu pravo ime nisu znali. On sam već je tolika misterija svima bio, da su mnoge priče o njemu smišljali. No vjerujte niti jedna od njih ne može sa sigurnošću biti ona koja je istinska. Govorili su kako bi se iznenada znao pojaviti i nestati. Čovjek naučna fantastika, mađioničar, iluzionista. Imao je toliko zanimanja na listi koju su ljudi znali sastaviti. Sve u cilju ne bi li pogodili ko je on zapravo? A ljudima sve što je bar mrvicu nedokučivo i neuklopivo u njihova mjerila odskače. može tako biti, kad treba ovako!? Nije on obraćao pažnju na ta nagađanja. Išao bi svojim putem, gledajući pravo. Rekoše da je živio u kući pored jezera i pogled je sezao sve do obronaka planina. Tu je priroda bila netaknuta. Svo moguće i nemoguće cvijeće tu je raslo. Kao da ljudske stope  kročile nisu. Iz tog razloga im bi još manje jasno kako on tu živjeti može? Ta sigurno je poseban? Na takve komentare na njegovom licu znao se pojaviti blagi osmijeh. Tu gdje je on živi...

U bezgraničnom prostoru, nalazimo se. Sa neke tačke gledišta u kinu života svi imamo svoja sjedišta. Poslije reklamnih đžinglova slijedi projekcija filmova. Podjela uloga, čitaš ali nema prijevoda, na platnu slušaš riječi koje glumac izgovara. Tražiš sebe i biraš ulogu, svi izgubljeni su, u prijevodu. A mi? Mi tražimo se u vremenu. Kazaljke na satu, dobiju novu dimenziju. Slažemo domine, sve će da se poruše, kad mehanizam jedne, pokrene sve ostale. Kad se ljudi pretvore, u sve ono što zapravo nisu. Samo da bliži cilju su. Staviće maske na lica svoja, u igri zauzeti polja. A mi? Mi vjerovaćemo u jutra bolja. Tražimo sva naša čula da osjete i čuvaju nas od oluja. Nitko nikog ne sluša, nitko nikog ne čuje. Tako izgleda ova planeta i svijet, čitav jedan splet. Zaplet, kulminacija, rasplet u krugu krugova opet i iznova. Režiseri, scenaristi, kostimografi, scenografi, a svi su zapravo statisti. Mehanizovani roboti navika. Ponos i predrasude, tako uvijek nekako bude. Ljudi...

Ona nosi zeleni kaput krojen po mjeri duše. Sa ponekom zakrpom, kao podsjetnikom. Na glavi ima šešir ljubičaste boje. Autentična, neobična, vjeruje u snove. Kofer stari u njemu par sitnica, sve drugo što treba nađe pod nebom plavim. Ona putuje niko ne zna njeno ime. Vjetrovi sjevera prate smjer njenih cipela. Pustinjak, samotnjak, oduvijek za druge još otkad dijete je bila. Na dlanovima krhotine od emocija, skriva lutalica. Spaja iznova polomljene djelove, pa opet sve ispočetka. U samotnim noćima dok sjene plešu ulicama luta prostranstvima. Sa vrhova planina pozdravi jutra danas ovdje, već negdje drugo biće sutra. Nekad živjela je u krugu bez izlaza, u zidovima bez vrata. Kroz prozor jedino imala pogled je u svijet. Sunčeve zrake kad obasjaju njeno lice rekla bi sebi. Ti to možeš! Niz ulice duge kao vječnost išla bi tiho, gotovo nečujno da je drugi ne primjete. U duši oluje njen brod traži luku sigurnu. Na licu osmijeh blag, da prikrije strah. Karakter snažan, izrazito osje...