Škrinja, švelja i špajz

Prolaze sati i zora se bliži. Sjedim za stolom sa slušalicom u ruci prislonjenom na uho. -Jesi zaspala? - Nisam još. -I nemoj, bolje ti je. - Još malo će i svanuti, a ništa se ne događa. - Budi strpljiva, pozvaće. - Ne vjerujem, jer si ti na vezi i kako da me neko pozove. -Vidiš knjigu na stolu? - Da, to je knjiga koju čitam. Podigla sam je u biblioteci. - Otvori stranicu 56 i vidjećeš podvučene riječi. Sastavi rečenicu. Otvaram stranicu i riječi su zaista podvučene.  Ovu stranicu sam već pročitala i nije ništa bilo označeno. Neko je bio u mom stanu. Ostajem smirena, dok s u meni vode borbe i razmišljam kako da prekinem poziv koji je moja pomoć. Ili je to samo igra čovjeka s' druge strane slušalice.

Sjedila je za stolom i gledala fotografije. Na njima su bile slike gradova, ljudi koje nije znala.  Gledala je hoće li nekog prepoznati. Ali ne. Pronašla je te slike u jednoj škrinji prije nekoliko dana. Pitala se kome pripadaju. Na slikama uvijek skrivena u uglu bila je i ona. Ako sam bila tu, kako se ne mogu sjetiti. Nepoznati ljudi, nepoznati gradovi. Zažmirila bi, zvala je tragovima vremena trenutke koji su sačuvani na tim fotografijama. Skupila bi slike i vratila ih tamo gdje su i bile. Sjetiću se, znam da hoću. Ne postoje dvije ja u to sam sigurna. Jer djevojka sa slike ima ožiljak na licu. Jednak ovom koji imam. Zvoni telefon. Podiže slušalicu i s druge strane čuje glas koji joj je nepoznat. -Vidim, pronašla si slike. - Ko ste Vi? -Neko ko zna o tebi više nego što možeš zamisliti. -Vi ste poslali ove slike? - Nisam. Samo znam da postoje i da su kod tebe. - Igrate igru? - Ne. Ti si ta koja je u igri. - Ne znam ko ste ni šta želite, ali ovog trenutka ću Vas pozdraviti i spusti...

Otvorila sam knjige i pustila likove da izađu na scenu grada. Gledala sam filmove koje sam režirala pogledima. Sakrila sam ono što se u očima otkrije. Što umiju rijetki pronaći ali ne i dotaknuti. Ne dodirne se duša riječima sa usana. Ne, drugačije je to. Slušala sam radio i pjesme. Frekvencija odluta sa vjetrom koji kaže da se došaptavao sa snijegovima i da dolaze. Založila sam vatru u kaminu. Već je toplije. Sklupčala sam se pored prozora i gledam igru pahulja sa injem i mrazevima. Kao djeca su. Zamišljena slika mog nestvarnog lika koju crta noćas jedan čovjek. Ne zna da li je sanjao lik svoje nove knjige ili to njegova mašta ilustruje. Sluša ruke koje ga vode i olovku koja zna sve crte mog lica. Crta me zamišljenu sa pogledom upućenim u daljine. Dok crta, on kao da me osjeća. Sa svakom novom linijom koju nacrta kao da razgovara sa mnom. Pita se ko li sam to ja. Čeka da skica kaže odgovor. Sati prolaze on sjenči sve konture, prelazi prstima po rubovima lica. Olovka i papir srce daju ...

Ljubav, miriše na irise. Na tebe i mene u davno vrijeme. Kad u klubu umjetnika pustimo pjesme od Rundeka. Gledamo se u oči i znam volimo se dovijeka. Lutamo ulicama nasmijani. Bile su to noći i bili su to dani. Dopratiš me kući.  Stojimo satima pred vratima. A zima nam pod prstima. Kažeš mi ne brini. Dođi u zagrljaj meni. Oči njegove mirišu na snjegove. Ruke njegove mirišu na dodire. A po nama padaju prve pahulje. Pustio je na vokmenu pjesmu "Raduj se". I rekao je raduj se lijepa. Često slušam tu pjesmu i tada mi ljubav miriše na ljetnje kiše. Oči njegove mirišu na vjetrove. Ruke njegove na milovanje. A po nama padaju tragovi zvjezdane prašine. Pišeš mi po prašini... volim te mala. Ulični svirač gitaru svira i tvoju pjesmu od EKV pjeva. "Par godina za nas". Oči njegove mirišu na sunčeve zrake. Ruke njegove na zagrljaje. A u nama ljubav traje. Rekao si raduj se i budi sretna. Radujem se i sretna sam Dž. Znaš, sve miriše na snjegove i na tvoje zagrljaje. Autor teksta:...

Sjedi čovjek za stolom i lista novine.  Povremeno podigne pogled prema prozoru.  Kao da nekog čeka.  Mada ne čeka. To on zamišlja scenu iz filma.  Nekad je imao želju da bude glumac. Pisao je scenario i smišljao scenografije. Postavljao ih na scenu svog stana. Sad sjedi i gleda kako sati mjenjaju dan i kako dolazi veče. Prepozna ljude koji prolaze. Sa nekim od njih zna popričati.  Razmjeni nekoliko riječi i nasmije se. Čovjek koji voli da se smije, što ne biste rekli kad ga sretnete prvi put. Jednom sam razgovarala sa njim.  Sjećam se svake riječi koju je rekao. Govori polako, odmjereno i oči mu se smiju. Mada to želi sakriti.  U njegovom umu se pišu filmovi. Koliko god bio ovdje, on je u tim filmovima. Zaš, mislim da je on neke od tih filmova zaista osjetio na svojoj koži. Neće on to reći. Čak, mislim da je osjetio da čitam scenario njegovog bića. Vidjela sam to jer se na trenutak uozbiljio. Autor teksta: Milena Vujinović Slika preuzeta sa sajta: Pixa...