Iluzija u nama

Otvorila sam knjige i pustila likove da izađu na scenu grada.

Gledala sam filmove koje sam režirala pogledima.

Sakrila sam ono što se u očima otkrije.

Što umiju rijetki pronaći ali ne i dotaknuti.

Ne dodirne se duša riječima sa usana.

Ne, drugačije je to.

Slušala sam radio i pjesme.

Frekvencija odluta sa vjetrom koji kaže da se došaptavao sa snijegovima i da dolaze.

Založila sam vatru u kaminu.

Već je toplije.

Sklupčala sam se pored prozora i gledam igru pahulja sa injem i mrazevima.

Kao djeca su.

Zamišljena slika mog nestvarnog lika koju crta noćas jedan čovjek.

Ne zna da li je sanjao lik svoje nove knjige ili to njegova mašta ilustruje.

Sluša ruke koje ga vode i olovku koja zna sve crte mog lica.

Crta me zamišljenu sa pogledom upućenim u daljine.

Dok crta, on kao da me osjeća.

Sa svakom novom linijom koju nacrta kao da razgovara sa mnom.

Pita se ko li sam to ja.

Čeka da skica kaže odgovor.

Sati prolaze on sjenči sve konture, prelazi prstima po rubovima lica.

Olovka i papir srce daju da njegove ruke nacrtaju taj lik što prolazi kroz fragmente i dolazi, 

gotovo stvaran tu pred njega.

Kad bi znao...

Da o meni ne može ništa znati.

Ostavlja sliku sa strane i uzima pisaću mašinu.

Piše, lete listovi, nižu se stranice i povremeno pogleda u uglu stola moje lice.

Zatvori oči na tren i otvori ih kao da je putovao kroz vrijeme.

Uzima čašu vode i pije nekoliko gutljaja.

Sati su kasni budan je, sad ne može da zaspi.

Ne može ruku svojih djelo staviti u nijedno odjelo.

Bježi mu mislima, otima mu san.

Inspiracija koju je pronašao i ne može je pustiti.

Ko zna hoće li sutra biti tu.

Odšetaće sa stola zajedno sa stranicama.

Pisaća mašina će ćutati o priči koju je pisao.

Olovka odložena u tegli zajedno sa gumicom gledaće prema papiru.

Ali neće ništa reći.

Obećala je.

Nadaće se u sebi da će se on sjetiti djevojke koju je noć prije od mašte crtao do zbilje.

Provešće besane noći i loviti u mrežu sjećanja svice koji su svjetlost da se otkrije ono što je danas rijetkost.

Zamišljena, sjediću pored prozora i slušati kako pucketa vatra iz kamina.

Vratiću likove u knjige koji su hodali gradom za režirane filmove iz mojih pogleda.

Gledaću njega kako crta i piše.

A ne zna da o meni ne može ništa znati.

Iluzija u nama je nacrtana, a on je lik iz knjige koju sam napisala.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay