Džentlmen sa suncokretima

Otvorio je vrata i gledao je jutro. 

Sjeo bi na stolicu i slušao kako se slažu note koje čine melodiju.

Nije dao sebi da zaboravi vrijeme koje je bilo prije.

Čuvao je na dlanovima uspomene. 

Kažu da je lutao noću i sakupljao u svoju torbu sve one sitnice koje bi ljudi odbacili. 

On im je darovao dom.

Te sitnice nisu bile samo stvari već i zaboravljena osjećanja. 

Često ostavljena na nekoj klupi u parku.

Skupljao je stare televizore i radija. Pravio bi kina i emisije, i onda bi ih odaslao u domove ljudi.

U svijetu gde je bilo pravilo da pravila nema više. On je vraćao nadu u ljude.

Bio je mnogo puta povrjeđen od ljudi. Opraštao im je. Nije bilo mjesta u njegovom srcu za ljutnju.

Znao bi i on tu i tamo pustiti suze niz lice. Govorio bi da se duša tako umiva.

Kako je svijet odavno bio srušen i ljudi nisu više bili nasmijani kao nekad. 

Puštao bi filmove iz kina gdje bi se čuo smijeh.

Čuti smijeh bilo je nešto što je smatrao rjetkim trenucima.

Skupljao je i njih. Zapisivao na papirima, pa slao na adrese ljudima.

Da ih pisma obraduju da osjete da još uvjek osjećaju.

Drugi ljudi su puštali vrijeme da prolazi pored njih.

A on, on je svaki put zagrlio vrijeme u kojem se nalazi.

Čuvao je djetinjstvo kao blago. Sjećao se svih djelova koji od njega čine čovjeka kakav je danas.

I ne, nisu ga razumjeli. Nije mario za to. Shvatio je da ne može mjenjati njihov pogled na njega.

On se odlučio da ljudima šalje ljubav. Što više može, dovodeći nekad sebe do iznemoglosti.

Govorili su mu da to nema smisla. Ljudi su odavno prestali da vole.

Sad je sve gluma, interes ili da jednostvano imaju nekog da ne bi bili sami.

On nije vjerovao u to. Vjerovao je da ljubav može pomoći.

Nije se zanosio idejama koje su iluzija. 

On je vidio dalje i više.

Njegovi pogledi su prelazili planine.

On je bio iz priča koje sam pisala.

Išetao je iz njih. Iskradao se noću i ostavljao bi odškrinuta vrata da se može vratiti u priče.

Pričao mi je svoje dogodovštine, šaptao ih na uho dok bi spavala.

Jutrom bi na stolu pronalazila uvjek neku sitnicu.

Bilo bi to pero, hartije iz prošlih vremena, neka zaboravljena knjiga. 

Ostavljao bi mi sjemenke suncoketa i poruku da će doći kad procvjetaju.

Lutao bi planinama, daljinama, ulicama koje nemaju imena. I davao bi imena tim ulicama.

Ostavljao bi djeci bombone i čokolade. Čitao im priče koje sam pisala.

I zaista, suncokreti bi procvjetali i on bi došao. 

Sjeo bi na stolicu pored mene i pričao mi priče koje je skupljao idući svjetom. 

Zapiši šta ti šapnem ili pripovjedim. Ti ćeš tim pričama dati krila.

Ti to umiješ. Ja ih osjećam, ti ih dišeš.

Kao što suncokreti trebaju sunce, tako i moja slova trebaju tvoje pero.

Uzeo bi svoju torbu, pružio ruku i rekao.

Idem, čekaju me slova koja ćeš ti pretvoriti u priče.

Ne znam da li sam ti to nekad rekao, ali ti imaš zvjezdanu prašinu u sebi.

Ti si čuvar suncokreta. Sačuvaj taj osmijeh.

Tako ću uvjek moći da te pronađem.

Otišao bi. Ne bi dolazio danima, nekad mjesecima.

Uvjek bih se obradovala kad bi ga vidjela da stoji pred vratima, da šapuće priče i donosi sjemenke suncokreta. Kad procvjetaju znala sam, on će doći.

Džentlmen iz priča.

Autor teksta: Milena Vujinović

Sliak preuzeta sa sajta: Pixabay