I pogledi naši će se sresti
Čujem ti korake.
Krojim oblake za tvoje jastuke draga.
Ti i ja smo muzej nedovršenih veza.
Teza koju nismo napisali.
Usne mi žeđaju za tobom.
Prolazim praznom sobom, nalazim tvoje knjige, tvoja pisma, i sve ima smisla.
Kad na tebe pomislim draga.
Čujem ti riječi sa usana, noć je bez sna.
Pismo sam ti dragi pisala pored fenjera, budna sam ostala.
Pustila radio da svira.
U meni ostavljeni tragovi jedne davne ljubavi.
A i dalje osjetim blizinu kad sati kao inati dođu.
Kad mi tvoje oči mislima prođu.
Dragi, krojila sam od uspomena haljinu kad se sretnemo na plesu.
Znam, nećeš me prepoznati, biću skrivena iza vremena tvog sjećanja.
Bio sam i ostao negdje između priče o nama i samotnih dana.
Draga, da li ću te prepoznati kad budeš zastala pored mene ili je svoje učinilo vrijeme.
Eh, te uspomene što kradem od sebe da zaboravim tebe, ali ne ide.
Kad me vide, kažu da nisam onaj otprije.
Otkad si otišla, ništa isto nije.
Rijetko sam sada među ljudima, sve što bih htio reći prećutim.
Kao da sve riječi ovog svijeta čuvam za tebe, djevojku s drugog planeta.
Draga, kad spavam, sanjam te.
Kad sam budan u ovom stanu ti si prisutna u svakoj noći, jutru i danu.
Rekli su mi da si ostala ista, mirna i tiha jednom rječju svoja.
Ja sam bio i ostao tvoja priča koju još uvjek pišeš.
Nekad te čujem kao da si tu i slušam kako dišeš.
Zavaram sebe i vrijeme. Listam uspomene.
I one zastanu okrenu se i odu. Ne ostanu.
U ovom stanu, tvojih tragova je sve više.
Skupljam ih i čuvam kao da ćeš ovog trena doći.
Znam da bi imala osmijeh na licu.
Smijala bi se onako kako samo ti umiješ.
Niko kao ti me ne zna, kao što me ti znaš i razumiješ.
Dragi, čujem ponekad kako pričaš sa mnom kao da sam tu.
Vjetrovi mi prenesu.
Srešćemo se ne plesu , zastati dragi ti i ja.
I pogledi naši će se sresti.
U muzeju nedovršenih veza, stoji napisana teza.
Čitaju je i svi se pitaju kako ljubavi poput naše ne traju, a opstaju.
Oni koji vole, kao što volimo ti i ja, znaju.
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika preuzeta sa sajta: Pixabay
Baš lijepo, tekst odiše nostalgijom i tihom tugom, ali i jednom posebnom toplinom. Sviđa mi se kako si kroz slike muzeja, plesa i pisama isplela priču o ljubavi koja traje i kad je nema. Imaš dar da emocije preneseš jednostavno, a opet duboko.
OdgovoriIzbriši