Odlutala djevojka

Vrijeme u kom se nalazila, bilo je daleko od onog koje je sanjala. 

Ostavila je svoj kofer pored ormara.

Stvari su stajale danima. 

Soba joj je bila strana. 

I sama sebi je bila stranac.

Ko bi rekao da je to prostor u kom je provodila vrijeme. 

Ništa se nije promjenilo, osim godina koje su ostavile trag na stvarima.

Ljudi su odavno otišli iz tog mjesta. Jedino se ona vratila.

Uvjek je bila ispred svog vremena, a sad se našla u vremenu koje ne zna.

Kada je govorila da trebaju otići jer nije sigurno, nisu joj vjerovali.

Danas su svi daleko i na sigurnom. Ona je tu gdje ništa nije sigurno.

Osim toga da si ostavljen i prepušten sam sebi.

Raspakovala je stvari, mada nije znala zašto. 

Znala je da će ih brzo vratiti u taj isti kofer i krenuti ne zna ni ona gdje.

Distopija filmova u njenim mislima listala se. 

Njene oči su bile ekran koji je gledao te filmove.

Vjerovati nekom, o kako je to bilo strano u ovom vremenu.

Ljudi bi pričali o sigurnim zonama, a onda bi se ispostavilo da su to opasne zone.

Pravili bi varke koje očima nisi mogao razaznati jedino su njihova lica znala odati koliko je sve to predstava za čovjeka koji traži sigurno mjesto.

U masi ljudi bila bi kao odlutala djevojka. Nije dozvolila da je neko pogleda u oči. 

Jer bi ti ljudi znali prepoznati onu koja je iz druge zone.

Osim svog znanja i ruku koje su vrjedno radile nije imala moći.

Nije imala nešto što bi joj pomoglo u odbrani. Snalazila se kako su filmovi dolazili. 

Ljudi su bili spremni na sve, samo da ostvare svoj plan.

Ona nije imala planove, ona je imala sebe. Snalazila se kad bi svi odustali. 

Ustala bi kada bi svi predali svoje snage u ruke ljudi koji bi ih pretvorili u robote.

Ona je znala da robot postati neće.

Podsjećala bi sebe ko je i odakle dolazi. 

I možda ju je to držalo izvan rubova svijeta koji je sve više padao u ponor svojih neutaživih želja.

Ljudi su zaboravili željeti skromne želje. Sad su išli izvan granica nemogućeg. 

Srca su im otvrdnula.Nije bilo nježnosti.

Ona ju je čuvala unutar sebe kao štit kojim bi obavila svoje biće.

U tom svijetu, ostala je vjerna svemu onom čemu su je njeni davno naučili.

Odlutala djevojka, čula bi u uzanim ulicama kako je traže ljudi skriveni iza maski koje i nisu bile maske, već njihova stvarna lica.

Disala je tiho, hodala još tiše i stapala se s okolinom u kojoj se nalazila.

Bila je kameleon za ljude koji su htjeli da je zarobe.

A ona sama bila je kao vjeverica. Brza, snalažljiva i na neki njoj svojstven način simpatična.

To je vješto skrivala jer u svjetu u kom se nalazila značilo je mnogo imati u džepu kaputa još jedan štit od ljudi. Bila je svoja, a to je štit kroz koji ne mogu proći.

Ona je odlutala djevojka koja zna gdje ide. 

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay