Djevojka iz ulice kestenova

Ulazim u galeriju i vidim slike. 

Trenuci sjećanja dolaze kao povjetarac. 

Onda se rasprše i ostave mi tragove rasute u okvirima slika.

Gledam sliku po sliku i to nisam ja. 

Svaka slika ima svoje svjetlo. 

Oko mene su ljudi, vode razgovore.

Sjedam na stolicu, uzimam papir i pišem. 

U trenutku više nisam u galeriji već u kući i čitam knjigu. 

Olovka i papir nisu tu.

Na stolici šešir. Stavim ga na glavu. 

Više nisam u kući, sad sam u kinu.

Ostavljam šešir sa strane i u ruci imam kokice.

Na dlanu papir i nacrtano srce. Olovke stoje poredane posred stolice.

Film počinje ja nisam u kinu stojim kod moje ulice.

Ulični umjetnik svira gitaru i pjeva pjesmu koju ne znam.

Ali znam da je to pjesma koju ću voljeti.

Ja nisam iz budućnosti djevojka sa ordenom hrabrosti.

Ja sam izvan okvira slika. Ja sam trag putnika.

Sadašnji otisak vremena i jedna sasvim neobično- obična žena.

Ja sam topli ogrtač što čuva od hladne zime.

Ja sam neko ko piše ljubav i kad ti se čini da su rime i poezija, ja postanem proza.

Reci mi od ovih slika što vidiš u galeriji da li me prepoznaješ, ima li me među njima?

Reći ću ti, nisam tu.

Ja sam ovdje, dodirnem te ali tako da osjetiš samo kao da se odnekud znamo.

U kovitlacu osjećanja, ja sam djevojka među knjigama.

Muzika koju želiš čuti na džuboksu.

Sa mojih usana krene pjesma.

Ti gledaš i osmjehnuješ se.

Ja nisam iz tvojih snova. 

Djevojka sam iz ulice kestenova.

Kad se u tebi sve smije i plače tu sam. 

Kad kažeš, zagrli me.

Ja zagrlim i čuvam te.

Ja nisam ona koju bi čekao na stanici dok padaju kiše i snjegovi veju.

Ja sam ta koja bi ti stihove ostavila na peronima da ih čitaš dok putuješ.

Kad se stihovi u pjesmu slože da me pronađeš.

Ja sam neukrotiva divljina koja u sebi čuva jedan osmijeh za tebe.

Ne možeš me razumjeti, taj svemir emocija koji u meni stanuje.

U galeriji slika moj lik se ne nalazi.

Ja sam ta koja čuva ljubav na dlanovima i grli te stihovima.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay