Recimo da volimo i osjetimo da osjećamo

Pisala sam. Pišem i sad. Otuđenost i tehnologija.

Dva tasa vage koja često prevagnu na jednu stranu i drugu drže na odstojanju.

Danas ljudi ne osjećaju po srcu i duši. 

Danas ljudi pitaju vještačku inteligenciju kako se osjećaju, 

šta trebaju uraditi da bi pronašli srodnu dušu.

Šta im odgovara od odjeće i trebaju li reći šta osjećaju.

Stavimo u to sve da smo u vremenu gdje je to dio života čovjeka.

Nego da vas pitam?

Kako smo živjeli prije svih tih čuda?

Čuda koja odvode čovjeka u sve veću otuđenost.

Tako da će ljudi postati roboti svojih misli, uređaja koje drže u rukama.

A koji im diriguju način života.

Ne, ljudi su to već postali.

Dok se okreneš postaješ dio mreže u koju te uplela tehnologija zajedno sa vještačkom inteligencijom.

Sve ovo pišem, sa stajališta laika što se tiče tehnologije i te vještačke inteligencije.

Meni je razumije se draže pero i papir. 

Stvarni osjećaj koji mogu dodirnuti rukama.

Priče koje piše moja mašta.

Gdje ide ovaj svijet i zaista,  postoji li stanica koja će reći da su svi vozovi odavno prošli. 

I da ovaj put putniče ideš pješke dok ne vidiš, ono što si samo gledao.

Samo, da li više neko ide pješke. 

Ili će umjesto nas hodati roboti a ljudi će sjediti među četiri zida i imati lažni osjećaj da se kreću.

Reflektovali su filmove u stvarni svijet. Tada su izbrisali granice između stvarnog i imaginarnog.

Svakodnevno dok hodam stvarno, a ne imaginarno među četiri zida, vidim ono što ljudi ne vide.

Sad je jesen, ta ljepota koju priroda napiše i naslika. 

To ne može nijedan uređaj da dočara.

Ne, ljudi, to se dušom osjeti a oči reflektuju put duše.

Svi pričaju o sreći i naljepnicama osmijeha koje pozitivne misli transformišu na vašim licima.

O kakva iluzija, igra riječi i uma.

U čovjeku su sve veće praznine, a uređaji sa hipnotišućim ekranima imaju sve više slika.

Koje listate, gore-dolje dok ptice vani lete i lišće šušti na vjetru.

A vi, vi odlutali u svjetlost ekrana  tonete u svijet iluzija i osmijeha koji su kao flaster za tišinu u vama.

Pričaju ljudi sa chat gpt ili kako god da se zove. 

Zamišljaju svijet koji nema odistinske osjećaje i emocije.

Ljudi žive ono što su scenaristi i režiseri filmova osmislili.

Kao da su pronalazili podatke u nekim skrivenim kutijama i na osnovu toga pisali svijet budućnosti koji ljubav sakriva, a donosi otuđenost.

A toliko je riječi na usnama. Oslobodimo ljepotu koju imamo unutar sebe. 

Recimo da volimo i osjetimo da osjećamo.

Usamljenost i varka izmišljenog svijeta postaje stvarnost koja to nije.

Zato uzmem papir i pero i pišem. Od srca onako kako umije moje biće. 

I duša složi riječi u rečenice.

Tako da čovjek može kad čita osjetiti ono što pišem.

Zato prije nego prećutite da volite i osjećate recite. A da ne pitate vještačku inteligenciju.

Da ne živite bajke koje su na ekranima. A i to je varka uma.

Savršenstvo ne postoji.

Postoje ljudi satkani od srca, duše i osjećanja.

To je stvarnost. Sve drugo su iluzije tehnologije i vještačke inteligencije.

Zato pišem priče svojom maštom, a ne da mi je piše vještačka inteigencija.

Ja pišem od duše i srca.

I ono najvažnije djeca trebaju svijet slobode, radosti i igre.

Ekrani ih neće naučiti da osjećaju, naprotiv oni će ih otuđiti od djetinjstva.

Vjerujte već su djeca u svijetu ekrana izvan svijeta u kom je bezbrižnost igre.

Zapitajte se gdje idete i gdje ćete stići ako nastavite putem koji vas otuđuje od ljubavi i dobrote.

Zato živite ljubav i osjećajte.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay