Djevojka koja crta

Jutro, idem ulicama grada.

Čovjek i žena koji nemaju dom stajali su pored vatre i grijali ruke. 

Nekoliko metara dalje od njih ulicom je prolazio čovjek, kojeg sretnem svako jutro.

Dotakne rukom obod šešira i otpozdravi.

Djeca su išla u školu, a ljudi na posao. Autobusi su stajali na stanicu u svoje vrijeme.

Ništa nije odstupalo iz te petlje u kojoj živim godinu dana.

Sve do trenutka, kad je naišla osoba koja se ne uklapa u tu šemu.

Nosio je knjigu u ruci i čitao je. Nije obraćao pažnju na ljude oko sebe. 

Bio je duboko zadubljen u stranice.

Prolazio je pored mene i osjetila sam kako smo se u trenutku dodirnuli.

Rekao je, pogledaj u džep kaputa.

On je nestao među ljudima. 

Ja sam u ljevom džepu pronašla parče papira.

Otvorila sam ga i počela čitati.

Mislila si da te nećemo pronaći i da si sigurna u toj petlji.

U kojoj se ponavlja svaki dan i nema odstupanja.

Vidimo te kako se okrećeš u krug i tražiš nas u prozorima zgrada. 

Tu smo mi, pratimo tvoje korake. 

Pustili smo te godinu dana, da osjetiš sigurnost.

Jesi sigurna da prijatelji koje srećeš nisu hologrami?

Igramo se sa tvojim umom.

Postavljamo ti scene a sve je drugačije od onog kako ti vidiš.

Mi smo tu, znaš li gdje si ti?

Dišem duboko. 

Strah od njih je davno spakovao kofere i otišao daleko od mene.

Uzimam papir i vraćam ga u džep.

Vraćam se svojoj kući. Prozore ne zatvaram.

Ostavljam otključana vrata. Ako žele neka dođu.

Moje ruke su bile u ranama, noći su bile bez sna.

Bježala sam. Sad više ne bježim.

U njihove riječi ne vjerujem. Djela sam vidjela.

Srušeni su to gradovi koje su oni gradili.

Na mom licu piše svaki takt boli koji sam osjetila.

Bila sam sklupčana u uglovima ovog stana. Niko nije znao kako mi je. 

Svjetlost mi je dala snagu. Lječile su me smjene dana i noći.

Padala sam od bolova, ali sam ustajala. Ne u inat njima.

Već sa željom da živim slobodna.

Moji prijatelji nisu njihova igra. Oni su mi prvi prišli i pitali jesam dobro?

Ova godina kroz koju sam prošla me ojačala.

Ja sam u sebi zapisala ljubav prema životu.

Neće me zastrašiti njihove riječi na papiru.

Znam, ko sam, šta želim i gdje idem.

Oni to ne prihvataju. Palim svjetlo. Znam da su preko puta ulice. 

Da su postavili senzore, kamere i da čuju i moje misli koje ne kažem.

Crtam sliku i pomičem zavjesu. Na slici je feniks. Znam da ga vide.

Okrenem se prema prozoru i nasmijem se.

Znam da ste tu i da me čujete. 

Na drugoj strani ulice prozor simetričan mom. Pored stoji čovjek koji mi je predao papir.

Ima platno u rukama. Okreće sliku, na slici je feniks.

Rukama skidam sloj po sloj boje i na mojoj slici se otkriva vjeverica.

Nasmijem se. On gleda u čudu.

Napišem, Čitam ti misli. Vidimo se u drugoj petlji.

P.S. Djevojka koja crta

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay